Sinoć sam imala jako kratak san. Naime, sanjala sam kako sam u rukama imala pravu pušku. Ne znam odakle mi i kako mi se našla u rukama. Ne znam jeli to moja puška ili nečija tuđa. Bila sam negdje na otvorenom prostoru, mada se ne sjećam niti jednog detalja iz te okoline, ničega. Vidim samo svoje ruke i pušku i apsolutno ništa više. Samo se sijećam da su se odjednom stvorile blizu mene neke svinje (mislim da su bile divlje, al nisam sigurna) i neke velike ptice koje bu bile na podu, išle su po podu. Ja sam tada počela pucat iz te puške koja mi cijelo vrijeme u rukama i znam da sam ubila par svinja, ali ne sjećam se točnog broja i ubila sam isto tako par tih ptica. Kada sam ih sve tako usmrtila, približila sam im se. Vidila sam te mrtve svinje, ali mi je bilo čudno kada sam shvatila da te ptice u biti nisu ptice već veliki domaći pilići. Njih sam također par ubila, al ne sjećam se točnog broja, kada sam ih pogledala iz bliza, vidila sam da se o jadnim pilićima radi. I tu moj san završava, ja sam se tada okrenula i otišla, kao da mi ni malo nije bilo žao tih jadnih životinja koje sam ubila.

Kada se malo osvrnem na svoj san, čudno mi je kako u cijeloj priči nema niti jedne kapi krvi tih životinja s obzirom na način kako sam ih ubila.

San je samo ilustracija tvojeg društveno-socijalnog ponašanja i funkcioniranja, zato nema krvi...ali ti jesi stalno u jednom obrambenom stavu...i nije te briga za druge i ne primjećuješ ih, zato u snu ne primijetiš na vrijeme da ne ubijaš ptice, nego domaće piliće...tvoji društveni kontakti su plitki i površni jer se pomalo bojiš svijeta...(svinje su vjerojatno personifikacija muškaraca)...zato puška u ruci...primjećujem da je ovo prvi san u kojem nema majke...prvi san u kojem poduzimaš sama nešto, makar to bila i obrana...i to je napredak....od tvog prvog sna u dvije rečenice...daleko si stigla...bolje pamtiš snove,  detaljnije ih opisuješ...i čini se da si na putu da naučiš razgovarati sa svojom dušom...bravo!