Sanjam noćas da sam na nekom kolodvoru idem vlakom iz Dugog Sela prema Zagorju ali ne znam točno gdje, možda Varaždin ili Čakovec. Stoje 4 vlaka ja prva dva propuštam jer nisam sigurna dali oni voze tamo, tolazim do neke žene i pitam ju za treći vlak dali vozi tamo gdje ja trebam. Ona govori meni nerazumljivim jezikom, razumijem vrlo malo, koliko sam uspijela skužiti taj treći vlak navodno vozi tamo. Međutim ja propuštam i treći vlak jer nisam sigurna da vozi, konačno ne želim više propuštati vlakove i ulazim u četvrti. Čak niti za taj nisam 100% sigurna da tamo vozi ali zaista ne mogu više propustiti vlakove, tko zna kada polazi idući i koliko ću morati čekati. Šećem po vlaku koji vozi, vlak se zaustavljava u Zagrebu na glavnom kolodvoru i kratko stoji. Izlazim van jer me vani čeka dečko koji me odvede negdje pored, smiri me, utješi i ohrabri te mi daje nešto da pojedem. Govori mi ti jako slabo jedeš u zadnje vrijeme, a moraš jesti, on je pažljiv prema meni i brine se za mene više nego ja sama za sebe. Odjednom ispred mene neko vjenčanje sa lijeve strane stoji mladoženja, a sa desne mladenka u vjenčanici, ja ih gledam sa boka, okrenuti su jedan drugome, zaljubljeno se gledaju i drže za obje ruke. U meni uzbuđenje raste čekam trenutak kada mladoženja uzima mladenkin veo i želi joj otkriti lice ja čekam da vidim dali sam ja ta mladenka, dali ću vidjeti svoje lice ali mi tada zazvoni budilica. Probudila sam se ljuta jer nisam vidjela nastavak toga sna - taj detalja otkrivanja vela mi fali i taj san sam odsanjala u 11 minuta to znam jer sam ranije bila budna, pogledala na sat i ponovno zaspala dok me nije probudila budilica.

Kolodvor je raskrižje, mjesto i vrijeme donošenja odluka i kretanja novim smjerom...vlakovi su sami po sebi simbol putovanja....propuštanje vlakova jest tvoja neodlučnost....kao da čekaš neki sudbonosni događaj koji će umjesto tebe odlučiti....ulazak u četvrti vlak (4-broj egzistencije, materijalnih stvari, stabilizacije i smirenja....svaka kuća u temeljma ima 4 ugaona kamena)....najavljuje smirenje....pada mi na um izreka: "uskočiti u zadnji vlak"...nema se više šta čekati...kraj sna je baš takakv kakav i treba biti, neodsanjani dio (otkrivanje lica) treba odživjeti, a ne odsanjati...sretno!