Draga irida,

danas poslije noćne smjene sanjala sam jedan san . Po prvi puta , nakon dugo vremena, pamtim gotovo svaki detalj, pa te molim da mi ga objasniš.

Nalazim se s mužem i djecom na nekoj proslavi u zgradi crkve. Mnoštvo ljudi oko nas. Iz jedne odaje izlazi, suh, pogurem mladić, u kome prepoznam jednog našeg prijatelja. Bol mu se vidi na licu, a iz usta mu teče slina. Sva zaprepaštena, zagrlim ga i pitam što mu je. Odgovara da ga užasno boli želudac, a nitko mu ne može pomoći. Uzimam ga sa sobom i zajedno sa svojom familijom vodim kod našeg kućnog  liječnika. U njega imam povjerenje i znam da će mu on pomoći. Nakon kratkog čekanja dolazi liječnik. Ja ostavljam mog prijatelja sa mužem, kako ga nebi bilo možda sram se pred menom skinuti i izlazim van u hodnik. Nakon nekog vremena, u kojem hodam po čekaonici, izlazi on sa mojim suprugom. Vidim da mu je bolje. Oboje nose neku ženu po stepenicama.Ogromna je i teška, jedva ju nose.Moj suprug ide natraške, držeći je za noge. Promaši jednu stepenicu i oni padaju. Moj muž pada na leđa i prevrne se preko glave. Užasnuta promatram prizor. Bojim se kakve će posljedice muž imati od pada. Leži na podu držeći se za glavu. Odmahuje glavom i diže se. Vraćam se ženi, koja leži na trbuhu, licem priljubljenim na podu, u želji da joj pomognem. Na moje iznenađenje ona se diže sama na noge i kaže da joj drugo ne preostaje nego da sama ide. Smije mi se u lice dok ju ja gledam sva zaprepaštena i ljuta. Mislim si, Bože što je to za ženu. Igra se bolesnika, ugrozivši tuđe zdravlje, a pokretna je. Sva bijesna izlazim van, tražeći supruga, djecu. Vidim ih samo na kratko, a onda se njima izgubi trag.U potrazi za njima, put me vodi kroz razne ceste, osvijetljene suncem. Bezboj ulica, širokih i uskih, stepenica, prolaza kroz kuće. U toku traženja, stiska me prsten na lijevoj ruci. Ima oblik vjenčanog prstena, no izgleda spiralno, kao onaj na koji se stavljaju ključevi. Skidam ga , dosta teško i bolno,vidim trag koji ostavlja na prstu,  ali on se uvijek ponovo  nalazi na mojoj ruci.Traženje se i dalje nastavlja. Susrećem nepoznate ljude, dragih lica, koji mi pomažu u tom traganju, no čini mi se da me put me  vratio na sam početak. Ne osjećam se izgubljeno,ni zabrinuto.Ne tražim očajnički....Razgovaram uz put sa ljudima..u stalnom pokretu.Osjećam mir...ispunjena sam.

Kraja se ne sjećam....

Hvala unaprijed