PROČITANO

572

PUTA

OD 14.01.2018.

Prijateljica i mobitel

Poštovana gospođo Irida. Moje ime je Marija, rođena sam 1986 godine te sam vrlo mirna i povučene djevojka bez puno prijateljica. Radim i studiram i zaručila sam se ove godine za dugogodišnjeg dečka. U zadnjih par mjeseci sam depresivna, tužna, lako planem, često plačem bez pravog razloga. Osjećam se kao da sam se izgubila koji je moj smjer u životu, osjećam da me posao vuće na jednu stranu, obitelj na drugu, prijatelji na treću, svi nešto žele od mene.

Prisjetila sam se kratkog dijela sna koji ide ovako. S dečkom sam bila negdje i zamolila ga da me umjesto do kuće doveze autom do neke moje rodbine. Tamo sam trebala popiti kavu i netko od moje obitelji je mojim autom trebao doći po mene da me odveze kući. Ali ja tamo stojim i zovem ih sve redom tata ne javlja se, brat nema pojma da mora doći po mene, zatim se javlja otac priča nesuvisli i na spomen da je trebao po mene smije se. Zatim zove majka ona je malo zabrinuta da s kim sam se ja to dogovorila, navodi da misli da mi se tata napio. Mene svlada prvo bijes zatim tuga, a što je samnom nitko neće doći po mene. Zovem prijateljicu da joj se izjadam i skužim da je kod nje moj mobitel, ona mene uopće ne sluša, ne zanimaju je moji problemi nego sam priča svoje. Priča kako je donijela odluku da neće više dozvoliti svojim prijateljima da je iskorištavaju i da će se od sada tako ponašati, ja znam da neće jer je u nekim stvarima još uvijek naivna (zaista i je, toj frendici se stvarno može ispričati bajka i ona će u nju povjerovati). Ja njoj uporno ponavljam da si ja više neću dozvoliti da moje stvari budu kod drugog pritom misleći na mobitel koji je kod nje, ali ona po običaju moje riječi ne doživljava nego skreće pažnju na svoje probleme. Mislim da sam počela i plakati jer se moje stvari nalaze na raspolaganju drugim ljudima mobitel kod prijateljice i auto kod obitelji, a za mene se ništa ne može napraviti.

BRZI CHAT