PEJZAŽ SNOVA

Većina se snova uklapa u pejzaž kojega se snivač sjeća ujutro. Ta okolina zbivanja sna ima svoje posebno značenje, mada izravno ne pripada njegovoj radnji.

Pejzaž snova može biti dobro poznati svijet: na primjer neko planinsko selo u kojemu smo proveli praznike, pejzaž seoskog imanja na kojemu smo proboravili podulje vrijeme. Možda je to okolica grada B. u kojemu smo nekoć studirali ili smo u njemu dulje službovali. U snima o ratu može to biti naročito bolno doživljeni pejzaž u neprijateljskoj zemlji ili
u našoj ratom opuštenoj domovini. Vrlo se često pokrivaju dva pejzaža kao filmovi kopirani jedan povrh drugoga. Očito je da se tada san bavi nečim što je povezano s obadva pejzaža. Drugi pejzaž daje nijansirano doživljavanje sna.

Poznatom pejzažu ili njegovu dijelu treba iz sjećanja ili iz suvremenog doživljavanja dodati ono što se na taj pejzaž odnosi.

Neka je snivačica u više svoj ih snova bila na dunama svoje zavičajne morske obale. Kontekst je pokazao da je tamo kao mlada djevojka doživjela nježnu ljubav. Nešto je od tog pejzaža i nešto od atmosfere onog doživljaja očito djelovalo u njezinim sadašnjim psihičkim procesima, ili se baš tim zbivanjem moglo najbolje izraziti. Pripovjedač svojih snova prisjeća se često tek naknadno doživljajnih odnosa prema nekom poznatom pejzažu sna. »Bio je to kraj sličan onome moga prijatelja blizu Grenoblea. Moj je san imao veze i s nekim samostanom, i ja sam pomislio na kartuzijanski samostan.« Valjalo se, dakako, propitati o tome prijatelju i ispitati predodžbu o samostanu i o pripadnom domišljaju o kartuziji.

Vidimo li u snu siluetu poznatog grada i u njemu koju zgradu, recimo crkvu, koja inače ne postoji, ta.da se u doživljaj ugradio neki motiv. Graditelj sna smatrao Je za potrebno da u naš gradski pejzaž uklopi neku mogućnost religioznog doživljaja. Možda će podići most preko rijeke na mjestu gdje u zbilji ne postoji nikakav prijelaz. Očito je da bi baš ovdje trebalo prijeći na drugu stranu. Ovo »ovdje« valja 1sp1tati. Tom prilikom ne zaboravimo nikad da je mjesto na kojemu stoji most, kao i skela ili prijelaz preko gorskog sedla, naročito opasno mjesto.

Snivač saopćuje često veoma jasno na kojoj se cesti nalazi, što je bio njegov cilj. Tada je on baš na unutrašnjem pu.tu prema značenju i simboličkom sadržaju spomenutog mjesta.

Jednako često kao i u poznatom ili djelomično poznatom kraju, naći ćemo se sa svojim pothvatom u snu u nekom tuđem, u nekom općenito nepoznatom pejzažu. Tako prolazimo mračnim šumama, velikim ravnicama ili smo na planinarenju. Tu je pejzaž uvijek simboličan. 'Tako sanja čovjek poslije nekog velikog duhovrtognapora, povezanog s VIšegodišnjom usamljenošću u stvaranju, na silazu iz hladnog svijeta ledenjaka dolje u dolinu. On se opet susreće s ljudima i saznaje od njih da je vrlo dugo živio u visini u osamljenosti i hladnoći. Od Nietzschea znamo kako takvo vrijeme provedemo u osami na visinama može biti strašno i opasno.

Možda taj pejzaž nije tako strašan kao pustinja u zbilji i u nas1m snima. Tu ponestaje vode života, tu prijeti pogubna žega, tu u nekim snima sve vrvi od zmija. U toga je snivača doba pustinje koja izaziva opasne fenomene osamljenosti, slušne i vidne halucinacije, ukratko: gubljenje živih odnosa zbilje. Snivač može biti obradovan i vrlo lijepim pejzažom. U pejzažu. se, osim. toga, odrazuje godišnje doba, tj. doba zivota u kojem je smvač.

Pokraj već spomenutih opasnosti zimskog pejzaža možda i ne bi trebalo naročito naglasiti da proljetni pejzaž sa svježirn livadama, s mladim žitnim poljima i s drvećem u cvatu treba tumačiti pozitivno. Gdjekoji se snivač pita, dakako, zasto bi se u njemu zelenjelo i cvjetalo kad dobro zna da mora proći krozv mrak, kroz "Zimu svoga nezadovoljstva"
(Goethe). Zato sto je to upravo početak novog, početak proljeća, sto je to nastupilo u nesvjesnom zbivanju. Pejzaž zetve i obiranja plodova je svakako dobar pejzaž. Gdjekojem starijem snivaču bit će teško pri duši kad sazna da se nalazi u jeseni svoga života. Sni mu tada moraju reći da je njegovo ljeto prošlo. U takvom snu može, primjerice, prolaziti stado
čupavih brdskih konja s ravnim prtljažnim kolima pejzažom čije su strane žute i crvene od jesenskog lišća šuma. Netko je na tegobnom životnom putu, a prtljaga je njegova prtljaga s kojom on mora stići na svoje mjesto.

Snivač može u snu doživjeti divne pejzaže, ali to ne znači da takvi veliki sni mogu nagoviještati samo radost i utjehu nego, gledano iz ovostranog života, i smrtnu opasnost. Na to smo već upozorili u poglavlju sa snima o teškoj bolesti.

I snivač iz područja udaljenih od morskih obala može se u snu prenijeti u primorski pejzaž. Ako ne prevladavaju, osobna sjećanja, tad je tu riječ o našem udjelu u pramoru kolektivnog nesvjesnog. Jung kaže u svom najnovijem djelu: "More je simbol kolektivnog nesvjesnog jer ispod svjetlucave površine krije neslućene dubine." Ili: »More je omiljelo mjesto za pojavljivanje vizija, tj. provala nesvjesnih sadržaja.«

More ima u zbilji, a i kao usniveno more, u sebi uvijek J nešto što opčinja, u tišini i u oluji. Ono očarava svojom svijetlom širinom i mračnom dubinom, u njemu je fascinacija koja proizlazi iz golemog nesvjesnog. Čovjekoliki oblici toga nedokučivog jesu morske djevice, koje se u muškim ~ snima pojavljuju na obali svijesti kao sadržaji koji su u 
snu vrlo daleko od Ja. Zna se da svatko ne može odoljeti njihovu sirenskom pjevu, da te Lorelaj i vodene vile mnoge muškarce povuku u svoju dubinu, tj. u opasnu nesvjesnost.

TkO U snU ide uz more, taj ide, na stupnju subjekta, u svojoj unutrašnjosti tj, rubom svoga kolektivnog nesvjesnog. U takvoj situaciji događa se u snu i u životu gotovo uvijek nešto novo što je važno za cjelokupnu snivačevu ličnost.

Psihički proces koji se ne odvija odviše daleko od atmosfere pod vlašću Ja, premješta se, prema našem iskustvu, u šumu. Šuma je mjesto kojemu radnja sna daje prednost. U njoj, naime, vlada zeleni, sad svjetliji, sad opet gotovo posve tamni sumrak nesvjesnog, izvana nevidljivog života; u njoj žive, kao i odiskona u šumi, raznovrsna, bezazlena ili opasna bića; u njoj se može okupiti ono što će možda jednom izići na danju svjetlost područja našeg psihičkog kulturnog pejzaža.

U šumi izbijaju iz vlažnih dubina izvori, u njoj žive, rijetko kad vidljive, velike i male životinje - u snima su to jelen, srna i medvjed - ali, zanemarujući stvarne odnose, i divljina tigra i prostranstvo u kojemu vlada slon; u nekim se snima pojavljuju vuk i lav, stepske životinje sjevernih i južnih predjela. Covjeku koji krolazi šumom može nenadano
prepriječiti put i velika tamnozelena zmija.

Uklopimo li značenje tih životinja u san o šumi, razabrat ćemo što u našoj unutrašnjoj šumi djeluje svijesti blisko, a ipak skriveno. U njoj stanuju i ljudi i ljudima slična bića. O tome nam mnogo pričaju bajke, sni čovječanstva. U našem nesvjesnom živi, naime, kao sjena ono što se ne smije pojaviti na danjoj svjetlosti, što ne smije proći selima i
gradovima naše građanske egzistencije. Tu se u sigurnu šumsku spilju povukao »razbojnik« - vrlo asocijalan, primitivan, ali ipak opasan dio našega bića, koje zaista nije samo dobro. Djeca, tj. mogućnosti i planovi kojima se nije smjelo dopustiti da žive, izlažu se u šumi i tu ih, prema mitovima - manje okrutnim od ponosne, konvenciona1ne svijesti
- na ganutljiv način odgajaju divlje životinje. Lijepe proganjane djevojke i žene stanuju u šumi - parabola za naš loši odnos prema unutrašnjim likovima psihe, prema Genovevi, Snjeguljici, prema pojavama koje se ne tiču toliko djece koliko odraslih ljudi. Neki postaju zli i pretvaraju se
u šumske vještice i šumske divove, ili su se zaustavili na vrlo primitivnom kulturnom stupnju. Ponetko susreće i njih.

Suma nema jednako značenje za mladog snivača i starijeg čovjeka.
Mladi čovjek mora sebi probijati put iz guštare života svoje samo-prirode u svjetlost svjesne, kulturne egzistencije. Otuda i san onog visokoškolca koji je sebi kao skaut krčio put kroz golemu šumu punu divljih životinja i bučnih prirodnih ljudi koji su sjedili oko svoje vatre, i na kraju odahnuvši stigao na suncem obasjani vrh brda. Dobar je san i onog studenta koji je trasirao cestu kroz šumu.

Stariji ljudi koje je san, na njihovo čuđenje, odveo u šumu imaju razloga da malko ispitaju ono što stanuJe u guštari njihova nesvjesnog života, iako je to tegobno. Možda se ondje nastanila neka velika vrijednost, neki izgubljeni dio njihova bića hraneći se plodovima kojima ne oskudijeva ni duševna šuma.

Ni mladi ni stariji snivači ne smiju traajno ostati u šumi; naime ne smijemo biti šumski ljudi niti se ponovo pretvoriti u Šumske ljude, a niti u patuljke ili vilenjake. Čak i najpobožniji pustinjak gubi svoje čovještvo, pretvara se i sam u stablo i staru životinju, u samu šumu, a time i samo-prirodu, ako nikad ne napušta svoj zeleni klanac i bijednu kolibu i ako ga nitko ne pohađa u njegovoj samoći.

San ne svraća ni na koje mjesto, ni u koji geografslki ili psihički pejzaž češće nego u zemlju mladosti. Koliko samo snova započinje ovako: Bio sam kod kuće u našoj prijašnjoj kući, u selu, u gradu gdje sam odrastao Katkad se čini kao da sni više ne bi mogli napustiti to mjesto djetinjstva. Tu se očigledno krije jedan dio duše odrasla snivač u nekoj unutrašnjoj situaciji koja je povezana s događajima djetinje dobi ili stoga što se najbolje moze oč1tovati njihovom slikom.

Nitko ne može zanijekati značenje doba djetinjstva za kasniji čovječji život. Pa ipak ne smijemo upasti u pogrešku onih koji, pojednostavnjujući svaki pozitivni ili negativni razvoj kasnije sudbine, svode svaku teškoću karaktera i svaki pothvat na mladenačke odnose, npr. na konstelaciju rodi telji-braća.

Unutrašnji intenzitet snova odraslih o mladenačkoj dobi dolazi među ostalim, odatle što dijete u prv1m godmama doživljava svijet gotovo magički, kao zemlju čarolija; ono je s njim još uvijek intimno povezano. Ali i svjesnost koja ocjenjuje prima vrlo snazne doJmove u duši koja je mlada i svježa. Tada se zbiva prvi i stoga »potresni« susret sa svijetom. Dijete naslućuje njegov red i tajanstvenost, ono što izaziva tjeskobu, što zbunjuje, i sve njegovo bogatstvo ljepotu. Doba djetinjstva je lično doba mitova, simbolima bogato jutro života. Prazna ili zlostavljana mladost desetljećIma prerasta osobito gorke nedaće života.

U mladosti obično nema mnogo vlastite odgovornosti; mladost je u većine djece još pošteđena od teških briga života. Ta dob još i nije u znaku bogova i demona nagonske sreće i nagonskih iskušenja; pred mladim su čovjekom vjerojatno još sve mogućnosti, pa i same njegove teškoće i nevolje nemaju nikad konačni oblik. I to je jedan uzrok
nostalgije ljudi koji stare, koji su već odavna iskoristili svoje oskudne mogućnosti. Dijete, osim toga, živi u okolini koju voli; ono je još zaštićeno, ono je, ukratko, kod kuće.

Sve to valja uzeti u 'obzir prilikom tumačenja snova koji se odvijaju u zemlji mladosti, u prošlom doba zbivanja djetinjstva. Sni koji se odvijaju u zemlji mladosti mogu imati i pozitivni i negativni smisao. U toku našeg ličnog razvoja ne iskorišćujemo sve one sposobnosti koje nam je
život dao kao popudbinu od samog početka . Jedan dio toga ostaje stoga latentan u području naše psihe koje sadrži slike iz djetinj stva. često čovjek sniva neku cestu na koju je odavna zaboravio. Sad se moramo pitati: Tko je ondje živio, što se tamo dogodilo, kamo smo htjeli stići idući tom cestom nekoliko noći zaredom? Treba odgovoriti na to pitanje
pa će se s pomoću konteksta i prisjećanja doći do razloga koji ponovo oživljavaju nešto što je zaostalo, što je ostalo u onoj ulici i među njezinim stanovnicima. Taj se sadržaj mora asimilirati s našim bićem.

Možda smo nešto od našeg bića ostavili da leži negdje drugdje, u nekoj sobi, na nekom dvorištu, u zaboravljenim  vrtovima, pokraj kanala. Zasad još ne možemo u svojoj nutrini čestito napredovati, u stagnaciji smo i treba da iz sna izvučemo nešto što je bilo investirano na onom mjestu, u našem nekadašnjem drugu, u nekoj knjizi naše mladenačke
lektire. Alati, životinje, nastanjena mjesta, rođaci, odavna preminuli ]judi tadašgjeg okolnog svijeta jzranjaju na površinu a s njima i ono što oni simboliziraju. To se sada pomiče u blizinu naše svijesti, postaje dosežno i može postati našim novim, produbljenim posjedom.

Nađemo li se kao odrasli ljudi na mjestu našeg djetinjstva, tad smo stigli do našeg »iskonskog«, tamo gdje nešto može rasti i odrasti. Kad čovjek u snu susretne čovjeka, kad naiđe na neki novi, važni odnos na ulicama svoga zavičaja, u svojoj roditeljskoj kući, tad je u svoje iskonsko biće primio nešto novo ili se tome novome suprotstavio; što se događa kod kuće, događa se sa mnom! Takve sne u kojima se kao odrasli susrećemo u zemlji svoga djetnjstva s odraslima svoje sadašnjosti treba, dakako, tumačiti pozitivno.

Isto je tako pozitivno nadovezivanje današnjeg zbivanja na sjećanje o nekadašnjem sretnom pripremanju na putovanje ili kakav uspjeh ondašnjeg dječaka ili djevojčice u školi na prvu ljubav. Tada se ponovo nalaztmo u počecima svoje ličnosti, a novo je objasano jutarnjom svjetlošću naše mladosti.

Ali ako smo u snu ponovo djeca u tom prošlom lijepom ili brigama opterećenom vremenu, takav b1 se san Jedva mogao nazvati povoljnim;   mi smo u njemu naprotiv, ponovo dijete. U nama je nešto infantilno, nerazvijeno ili nesto što bi htjelo da pobjegne kući, u neodgovorno, u neodraslo, mi želimo da budemo od drugih odvojeni ogradom. Time se još više udaljujemo od zbilje i zadataka našega poodmaklog životnog dana. Može se dogoditi da prezaposleni ljudi, neumorni lovci za uspjehom, moraju snivati takve sne zbog kompenzacije; možda im njihova jednostranost, npr. precjenjivanje njihova zvanja, borba za uvažavanje, nije dopustila da razviju neku stranu svoga bića. Tako je između nerazvijena djeteta, između "djetinjeg« i prepredena muškarca
nastala napetost koja nije neopasna. Ovo djetinje, ova u razvoju zaostala strana očituje se, kao što znamo, osobito smiješno ili žalosno u saobraćaju s vlastitom porodicom, u bolestima ili u bilo kakvom prisilnom mirovanju. Ima snivača koji se posve zaustave u nekom nesvjesnom stanju ; oni su se tiho povukli u mladenačko doba koje se, dakako, samo prividno nastavlja, da bi tako izbjegli život s njegovim
velikim i zamornim zahtjevima. Sni koji nas odvode s puta prikazuju nas tada zaista kao djecu, ali u čitavom toku sna očigledno zahtijevaju što skoriju i konačnu odluku da postanemo odrasli.

Likovi i događaji, a ponajviše magični pejzaži naših mladenačkih godina, pojavljuju se osobito izrazito sredinom ~našega života. Oni iznose na površinu materijal koji u proteklim godinama od toga doba nismo dovoljno preradili - npr. rane mučne doživljaje, određene roditeljske odnose, spoznaje koje su nam nekoć kao djetetu sinule u glavi i koje smo zanemarili, ili možda dozivljaj smrti roditelja, braće ili drugova. Prema njima moramo steći novi stav nakon što. su nas dosadašnji stav i ocjena - npr. ocjena naših roditelja - posve zadovoljavali u prva dva decenija našega svjesnog ztvota. Mladi !judi koji su upravo zakoračili u doba svoje odraslosti, ne bi smjeli snivati o  svojem djetinjstvu, jer je njihov život usmjeren prema onome što dolazi, a ne na diferencijaciju onoga sto je prošlo. Treba, dakle, ocijeniti kao  nepovoljno kad se mladi ljudi u snu neprestano vraćaju kući. Ni pogled nesvjesnog ne smije u to doba biti okrenut prema prošlosti, jer ćemo se inače ukočiti i očarani onim što odmiče, zaboraviti na svoj budući cilj. Sni o mladosti su naprotiv, poželjni u doba zrenja, jer je novogradnji dozrijevanja potreban i materijal prošlosti. Sni starih ljudi o mladosti  znače da se krug života zatvara; stari se čovjek vraća syojim počecima iza kojih se sjaji prvi rani sjaj mnogo veće,  Vječne mladosti, ili se tu ponavlja prvi korak u novi život.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ