NOĆ PROVEDENA U STAROJ RAZGLEDNICI

Noć je bila čudna, ne baš kao zona sumraka, više kao Alisa u zemlji čuda, a ja cijelo vrijeme znam da se nalazim u nekoj staroj razglednici i sve je istovremeno nadrealno, ali na neki čudan način i stvarno.

Gledam kroz prozor malene slastičarnice u brda ecklera, išlera i drugih slastica, kad uđem unutra, prostor je još manji nego se činio izvana.

Dvije mlade žene, se stalno smjenjuju u tom stisnutom prostoru, brižno i s ljubavlju se vrteći oko pladnjeva sa slasticama, stalno nešto dodajući ili samo popravljajući, jedna je svjetlokosa, dugokosa i svjetloputa, a druga tamnokosa, posve kratke kose sa smiješnim šiškama i prilično tamnoputa.

Nikada nisu istovremeno unutra.

U jednom trenutku svjetlokosa u bijelo kratkoj haljinici poput baletne i bijelim hulahopkama sjedi u kutu na podu popločanom kao šahovsko polje i oko svojih lijepih nogu omata zlatnu vrpcu, poput neke Rimljanke, a u visoko podignutoj, pomalo ipak neukrotivoj kosi također je uplela zlatne vrpce, kao da će na neko slavlje.

Ona nestane, a tamnokosa dolazi sva zabrinuta, kao da se boji da će nečega usfaliti.

Probudim se iznenada ležeči na nečijem kućnom pragu, valjda sam beskućnica, ali u nekom drugom vremenu. Kraj mene prolazi muškarac svijetlog, širokog, ali ipak bezizražajnog lica. Oko njega se ovija dugi baloner, a pored njega njuškajući zastajkuje veliki pas.

Dignem se, pitam ga da li se mi poznajemo, on sakrije tračak prepoznavanja izrazom nedostupnosti, ja samo promrmljam: „Nema veze, barem smo sa iste planete“

Hodam, taj pas se zalijeće u mene, prvo mi dohvati lakat, pa krajičak kaputa, ne bojim se, samo me to smeta. Pokušavam ponovo doći do one malene slastičarnice.

U slastičarnici je crnokosa i ona je na odlasku, ali još uvijek nešto brižno popravlja i dodaje na pladnjeve…

Probudila sam se ne stigavši dosanjati ovaj san. Vjerujem da bi neki psihoanalitičar uživao u seciranju ovog sna, a šta kažete vi?

Valjda ste u ovih desetak godina ponešto ipak naučili.