UZ POMOĆ ZAZENA DO UNUTRAŠNJEG MIRA

Mnogobrojna znanstvena istraživanja stalno potvrđuju izuzetno povoljan utjecaj meditacije na one koji je prakticiraju. U njihovom tijelu se tokom vremena smanjuje količina stresa, a njihov mozak iskazuje sve veću uravnoteženost. U svom svakodnevnom životu postižu lakšu koncentraciju, a i pri tome se izjašnjavaju kao sretni i ispunjeni. Prilikom spomenutih znanstvenih istraživanja najbolje rezultate su pokazivali praktikanti takozvane zen budističke meditacije, poznate i pod imenom zazen. Iako naizgled najjednostavnija, ona je iskazala vrlo snažno pozitivno djelovanje istovremeno kakao na stanje psihe tako i tijela.

Postoje mnogobrojne škole budizma i raznolika učenja o tome kako ostvariti našu istinsku prirodu. Neka učenja su usredotočena na pravila ponašanja., druga na akademsko obrazovanje i debate, a treća koriste vizualizacije i pjevanje svetih napjeva i riječi. U zenu, naglasak je na zazenu ili sjedećem zenu. Budisti kažu da je zazen je srce zen puta. Prakticirati zazen znači proučavati sebe i svoju pravu prirodu. U svojim ranim stadijima, zazen može sličiti onome što obično nazivamo meditacija, no u kasnijim fazama on je pun više od same meditacije. To nije samo kontemplacija ili introspekcija i ne radi se samo o umirivanju ili fokusiranju uma.

Zazen je jedan od brojnih aspekata zena i mir koji stjećemo kroz praktiviranje te meditacije širi se na ostala područja života. Osim njega možemo još raspoznati i zen hodanja, zen djelovanja, zen smijeha i zen plača. Oni koji ga prakticiraju kažu da je zen način korištenja uma, način života i interakcije sa svim ljudima i prirodom. Još nije napisana niti jedna knjiga pravila koja bi mogla adekvatno opisati zen budizam. Kako bi se pronašli njegovi temelji, treba se odvojiti od svakodnevnog života i zaroniti duboko u sebe. Jedan od najpoznatijih učitelja zena Eihei Dogen jednom je prilikom rekao:
„Proučavati Budin put znači proučavati sebe.
Proučavati sebe znači zaboraviti sebe,
Zaboraviti sebe znači biti prosvijetljen sa deset tisuća stvari.“
Proučavati sebe za Dogena je zazen. Isto tako ovaj oblik meditacije je i zaboraviti sebe. Biti prosvijetljen sa deset tisuća stvari je zazen – to je prepoznati jedinstvo sebe i cjelokupnog pojavnog svemira. Buda je postao prosvjetljenje dok je prakticirao oblik sjedeće meditacije. Zen praksa se konstantno vraća na tu temeljnu sjedeću formu. Ta praksa se nastavlja dvadeset i pet stotina godina, prenošena od realiziranih praktičara, sa generacije na generaciju. Putovala je iz Indije u Kinu, iz Kine u Koreju i Japan, a u dvadesetom stoljeću stigla je na zapad. Potrebno je jednostavno sjesti i zaroniti u sebe.

Zazen je izrazito lagana praksa. Vrlo jednostavno ju je opisati i slijediti. No, poput svih praksi, da bi se išta desilo, potrebno ju je „obavljati“. A ono što se dešava sa zazenom prema znanstvenim istraživanjima može transformirati naše živote. Većina nas provodi svoje živote preokupirana nečime i pri tome konstantno vodimo unutarnji dijalog. I dok smo tako zaokupljeni razgovarajući sami sa sobom, trenutak za trenutkom propuštamo svjesnost o svome životu. Gledamo, ali ne vidimo. Jedemo, ali nemamo teka. Volimo, ali ne osjećamo. Osjetilni organi primaju sve te informacije, ali zbog preokupiranosti, prepoznavanje se ne dešava. Zen budistička meditacija nas vraća u svaki pojedini trenutak. Trenutak je mjesto gdje se odvija naš život. Ako propustimo trenutak, mi propuštamo svoj život.

Izgleda da sva druga stvorenja na licu zemlje znaju kako da budu tiha i mirna. Leptir na cvijetu i mačka pokraj peći. Čak se i vrapci ponekad odmaraju. No, ljudska bića su neprestano u pokretu. Izgleda da smo kroz naš boravak u svijetu izgubili sposobnost da jednostavno doživimo tišinu, da budemo prisutni u mirnoći koja je temelj naših života. A opet ako ne dolazimo u dodir s tim mirom, mi nikada u potpunosti ne doživljavamo naše živote. Kada se um odmara, odmara se i tijelo – usporavaju se disanje, otkucaji srca i metabolizam. Dosezanje te mirne točke nije nešto neobično ili ezoterijsko. To je vrlo važan dio bivanja živim i ostajanja budnim. Sva stvorenja na zemlji u stanju su manifestirati tu mirnoću.

U zazenu, kad se neko vrijeme prakticira otpuštanje svojih misli i unutrašnjeg dijaloga, i povezuje se um uz disanje, disanje će polako postajati sve dublje i polaganije, a um će se prirodno odmoriti. Um je poput površine jezera. Kada zapuše vjetar, površina postane uznemirena i pojave se valovi. Dok je voda namreškana, prikaz bilo čega što se u njoj odražava postaje razlomljen i različit od svog stvarnog oblika. Kad se vjetar ponovno stiša, površina jezera postane poput stakla i sve se vrlo jasno može u njoj odraziti. Smireni um je poput zrcala, on ne procesuira već jednostavno odražava. Sve što se pred nama dešava dobiva objektivnu sliku u našem umu. Ako se oko nas ne događa ništa, i naš um će se smiriti i neće stvarati nikakve slike. Kad ulicom prolaze vatrogasna vozila, čujemo njihove sirene i vidim ih kako žure. Kada ona odu, s njima odlazi i njihov odraz u našem umu. Um nakon prakticiranja zen meditacije je protočan, uvijek otvoren i receptivan. Ne prijanja i ne vezuje se ni uz što. U svakom trenutku vremena, on je slobodan. U tijelu nema nikakvih stresova, a naša kreativnost se očigledno povećava.

Igor Ognjenović