Unutarnje dijete

Koliko puta smo sebe i/ili druge ulovili u reakciji neprimjereno burnoj u odnosu na ono što je izazvalo. Kao da se odjednom pokrenula lavina koju nismo očekivali. Kao kada početnik u radu na računalu pritisne određenu tipku i na monitoru se odjednom pojavi cijeli niz znakova za koje nije ni znao da postoje.

Pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na slične situacije, riječi ili pokrete iz prošlosti, bliske i one koja seže u najranije trenutke našeg života, te u njima i reagiramo slično kao tada, iako je riječ o posve drukčijoj situaciji, mjestu i ljudima.

U nama naime još uvijek živi dijete koje smo nekada bili. Dijete koje svoje elementarne potrebe (za hranom, toplinom, dodirom i sl.) nije moglo zadovoljiti samo već je ovisilo o “milosti” ili “nemilosti” okoline. Kako ta okolina nije bila uvijek topla i susretljiva kako smo željeli, mnoge su naše potrebe ostale nezadovoljene ili zadovoljene na neodgovarajući način. Gladni i puni čežnje, i dalje smo gledali u vrata iza kojih se krio šareni svijet, do kojega sami nismo mogli doći jer smo bili premali.

I kad odrastu, mnogi ljudi nastave čekati. Prikovani na mjestu, nadaju se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti, utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom. Mnogi cijeli život provedu čekajući, nesvjesni toga da kao odrasli više nisu tako bespomoćni ni ovisni o drugima, već se sami mogu pobrinuti za većinu stvari koje im trebaju.

Nedovršena priča

Traumatične situacije ostavljaju u nama tragove. U trenutku tjelesne ili emotivne povrede u posebnom stanju svijesti, uvjetovanom ograničenom percepcijom faktora koji su do nje doveli, mi stvaramo određene zaključke i donosimo odluke poput neću plakati, bit ću jak, nikad se više nikome neću usprotiviti, nikome se više neću otvoriti… U tom trenutku one nam pomognu, ali na duže pruge donose znatno više štete no koristi. Nesvjesno ih potvrđujemo u svakoj iole sličnoj prilici. S vremenom to dovodi do sve većeg osjećaja usamljenosti.

Istovremeno, iz potrebe da razriješimo te stare priče nesvjesno i dalje privlačimo situacije i ljude nalik na one koji su nas povrijedili, nadajući se da ćemo ovaj put, budemo li dovoljno uporni/dobri/vrijedni, možda ipak uspjeti. Kako u takvim situacijama uvijek iznova reagiramo na sličan način i spotaknemo se na sličnim mjestima, i njihov ishod manje-više sličan je onoj izvornoj i mi se na kraju osjećamo isto. Štoviše, naša patnja sve je dublja, a izlaz sve dalji i nedostižniji. Usprkos tome, i dalje se potajno nadamo da će se jednoga dana dogoditi čudo i doći će netko “velik i moćan” tko će nas zaštititi, utješiti i odvesti negdje gdje ćemo konačno biti sretni.

No, vrijeme prolazi i slične situacije ponavljaju se, sve jače vrteći začarani krug patnje i uzaludnoga nadanja.

 

Što je zapravo “unutarnje dijete”?

Priče o djetetu, koje je, postavši odraslo, spasilo svoj narod ili postalo njegov vođa mogu se pronaći u svim mitovima i religijama. Gotovo u pravilu takva djeca u ranoj dobi bila su napuštena, proganjana ili maltretirana: Mojsije je ostavljen u košari i pušten niz rijeku, Isusa je Marija donijela na svijet u trošnoj štalici bježeći od Heroda koji je naredio pomor novorođenčadi, pod sličnim okolnostima rođen je i Krišna. U grčkoj mitologiji dijete Zeus jedva je umaklo ocu Kronosu koji je gutao svoju djecu, Edipu su u strahu od zloguka proročanstva roditelji proboli pete i ostavili ga na brdu Kiteron, a Romulus i Remus, blizanci iz rimske mitologije, napušteni su i ostavljeni pored Tibera. I legende i bajke prepune su priča o djeci junacima koji se bore s divovima ili demonima.

I u svakome od nas živi dijete koje ima čarobnu moć da povede naš život drukčijim, smislenijim putem, kako bismo ispunili svrhu svoga postojanja. Utječući time i na svijet oko sebe.

Simboličnim jezikom mitovi i bajke govore o univerzalnom ljudskom iskustvu. Poput njihovih junaka, svaki je čovjek u djetinjstvu imao teških trenutaka i ponekad se osjećao napušteno ili maltretirano. Proces odrastanja u psihičkom i duhovnom smislu riječi nalik je na borbu s divovima i raznim čudovištima; tek suočivši se s njima i pobijedivši ih, možemo osloboditi svoje pravo biće i početi živjeti u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima.

Unutarnje dijete vrlo je vitalan dio nas. Ono otkriva i izražava naša tjelesna i emotivna stanja, neovisno o zaključcima, odlukama i programima našeg uma. Kontaktom s njime otkrivamo da su nemani s kojima se borimo u vanjskome svijetu zrcalni odraz onih koji vladaju onim unutarnjim koji smo gradili kao mali, na temelju dječjeg testiranja realnosti i traženja svoga mjesta pod suncem.

Malo fiziologije

Poznato je da svaka moždana polutka upravlja suprotnom stranom tijela. Poznato je i da je lijeva polovina mozga povezana s linearnim i logičnim aspektom te se u njoj nalaze centri za verbalno i analitičko procesiranje podataka, dok desna upravlja vizualno-prostornom percepcijom, intuicijom i izražavanjem emocija.

Usto postoje i razni slojevi mozga s obzirom na njihovu evolucijsku dob. Najstariji od njih, reptilski mozak, upravlja instinktima preživljavanja. Sljedeći je sloj stari mozak sisavaca ili limbski sustav, u kojem je sjedište emocija, dok je najmlađi neokorteks (ili novi mozak sisavaca) „zadužen“ za apstraktno mišljenje.

Razgovor i razni oblici analitičkih terapija komuniciraju s neokorteksom i ne dotiču unutarnje dijete. Za razliku od odraslih koji govore kompleksnim govorom uma, dijete govori jezikom tijela i emocija (pokretom, igrom, umjetnošću), a njegove riječi i rečenice jednostavne su i direktne.

Samo tim jezikom možemo i doprijeti do njega.

Razna lica djeteta

Premda se generalno smatra da je dijete nezreli dio psihe koji u sebi sadrži brojne još nerealizirane potencijale, ono nije tek jedna od podosobnosti nego živi i djeluje u različitim aspektima.

Unutarnja stvarnost napuštenoga djeteta osjećaj je napuštenosti (bilo da je bilo napušteno fizički zbog bolesti i/ili smrti nekog od članova obitelji ili se osjećalo neshvaćenim i neprihvaćenim) te strah kako će samo preživjeti u ovom svijetu.

Blisko je napuštenome ranjivo dijete koje je izuzetno osjetljivo. Ono vrlo jasno percipira svaku sitnicu, pa i ono što se krije iza riječi i ponašanja ljudi kojima je okruženo, te zna razlučiti kome može vjerovati a kome ne, što je za nj dobro a što u sebi krije potencijalnu opasnost.

Ljutito dijete zna prepoznati svoje granice i pokazati kad su ugrožene. Ne slušamo li ga i ne pomognemo li mu da se obrani te izbori za ono što mu je važno, pokušat će privući našu pažnju na razne načine, na primjer skrivajući se iza simptoma poput glavobolja, visokog tlaka, bolesti srca ili probavnoga sustava.

Sebično dijete vjeruje da se svijet okreće oko njega i u prvome redu usmjereno je na svoje želje. Traži da one budu zadovoljene odmah, bez obzira na okolnosti i na druge ljude.

Zaigrano se dijete zna istinski radovati životu. To je prirodno dijete koje uživa u sitnim radostima poput trčanja po plaži, penjanju po drveću, igri s drugima.

Magično, nevino dijete vidi ljepotu u svemu. Čak i za vrijeme najvećih kriza ono vjeruje u čuda i ljudsku dobrotu.

Kreativno dijete uživa u otkrivanju novih svjetova i svoja otkrića izražava slobodno, ne postavljajući si granice i ne razmišljajući o tome je li nešto dobro, primjereno, korisno ili uredno.

I, konačno, tu je i duhovno dijete, sveto dijete, povezano s Bogom, prirodom, drugim ljudima i sa sobom samim. S duhovnim se djetetom možemo susresti u molitvi ili meditaciji, za zvjezdanih noći ili čudesnih trenutaka u prirodi.

Dijete u nama, dakle, slojevito je biće s cijelom paletom doživljaja i zaključaka koji daju ton našem životu.

Začarani krug

Iz perspektive odraslih djeca se doimaju kao nesvjesna, nevinim, osjetljiva i ranjiva bića. No, to nije tako jednostavno.

Naime, naš unutarnji svijet sastavljen je od niza međusobno nepovezanih podosobnosti koje, vođene vlastitom logikom, pokušavaju vladati nad ostalima.

Iza onoga tko djeluje postoji i netko tko promatra. Na temelju subjektivne procjene, promatrač donosi određene zaključke. Oni postaju temelj ponašanja u budućim situacijama sličnoga tipa.

Poznato je  da mala djeca nemaju razvijeno logičko mišljenje. Otprilike do šeste ili sedme godine života ona svijet doživljavaju bajkovito, magijski. Osjetljiva, ranjiva i potpuno ovisna o svojoj okolini krivo interpretiraju većinu stvari koje vide. Na takvim procjenama temelje svoje odluke i ponašanje. Ako u nekoj prilici to „upali“, zaključit će da tako trebaju postupati i ubuduće te će isti obrazac slijediti u svim iole sličnim situacijama, bez obzira na to što ni ljudi ni okolnosti u njima nisu isti.

Drugim riječima, mi se ponašamo kao da smo hipnotizirani. U skladu s tim, većinu života provodimo u transu pri čemu našim odlukama, zaključcima i ponašanjem upravlja dijete koje smo nekad bili. Zaglavljeni između ružnih iskustava prošlosti i predodžbi o budućnosti, propuštamo vidjeti stvarnost konkretnoga trenutka. Pritom se hranimo pretpostavkama i mučimo se pitanjima „što bi bilo da je bi bilo/što bi bilo kad bi bilo“ te osjećajima krivnje i manje vrijednosti.

Glavna okosnica transa, odnosno ono što ga održava tako vitalnim i snažnim i kad odrastemo, osjećaj je odvojenosti od drugih ali i od sebe samih. Od svojih osjećaja, od spontanosti, iskrenosti, neposrednosti. Taj  unutarnji i vanjski rascjep produbljuju se kroz slične situacije i sve dalje smo od sebe, drugih, života samog. A unutarnji dijalog koji se neprestano odvija u našoj glavi (krećući se obično između onoga što mislimo da moramo i onoga što bismo htjeli) postaje naš vjeran pratilac koji nas ne napušta ni kada spavamo.

I onda

Vidimo, čujemo i osjećamo ono što ne postoji, prilagođujući vanjsku stvarnost onoj unutarnjoj. Veličamo ili ponižavamo druge ovisno o tome kakva nesvjesna sjećanja i predodžbe u nama bude, fantaziramo o budućnosti umjesto da pokušamo napraviti nešto u sadašnjosti.

Zbunjeni smo i nismo sigurni ni što želimo a kamoli što napraviti s tim. I to se proteže na sve planove života pa i na odnose s drugim ljudima. Umiremo od gladi ne znajući što zapravo trebamo. Očekujemo od drugih da to prepoznaju, da utaže našu glad i, štoviše, učine to tako da i mi prepoznamo da je baš to – ono što smo htjeli.

I život prolazi a mi nižemo međusobno naizgled nepovezana iskustva jer sami u sebi ne znamo pronaći nit vodilju.

Više od svega žudimo za tim da se osjećamo dobro, ispunjeno kako se ne bismo morali susresti s boli u nama i u vanjskome svijetu. Žudeći za vječno sunčanim nebom bez oblačka, kroz tmurne dane provlačimo se poput sjena, bojeći se i udahnuti.

A kamoli disati punim plućima.

Vječni zatočenici transa, odluke donosimo pod prisilom ili ih umjesto nas donose drugi. S jedne strane zbog toga što vjerujemo da nemamo izbora, s druge zato jer se ne osjećamo spremnima nositi se s odgovornošću i posljedicama eventualnog izbora. Lakše je lopticu prebaciti drugima.

Na mnogo razina sebe mrtvi smo, anestezirani ili svijet i njegove zahtjeve doživljavamo poput bodljikavoga čudovišta koje svakom svojom kretnjom iznova povređuje živu ranu naše duše.

I onda se trudimo mijenjati druge, kontrolirati njihovo ponašanje. Krivimo sebe pođe li nešto po zlu. Istovremeno, odbijamo suočiti se s problemom i razmisliti kako bismo ga mogli riješiti. Umjesto toga, mučimo se osjećajima krivnje i grijeha jer nismo savršeni ili jer se nismo nešto usudili. Svjesno ili nesvjesno, živimo u neprestanom strahu od kazne koja će nas prije ili poslije posve sigurno dostići. Uvijek iznova drugima dajemo moć da prepoznaju ono za čime mi žudimo te nam to dadu ili oduzmu.

Dok smo bili mali, moć nad nama imali su naši roditelji. Doživljavali smo ih kao bogove koji vedre i oblâče nebo nad našim dječjim svijetom a svaki svoj pomak u smjeru drukčijem od očekivanog kao izgred koji zaslužuje osudu i kaznu. Ponekad su nas zbog “prijestupa” doista i kažnjavali. Ponekad i poneke čak i okrutno.

Kako se osjećamo nemoćnima da išta bitno promijenimo, za ono što nam se događa okrivljujemo svijet, Višu silu, sudbinu, druge ljude.

U neprestanoj igri uspoređivanja s drugima, u kojoj smo čas iznad a čas ispod njih, ovisno o temi o kojoj je riječ.

Sve su to žbice koje pokreću začarane krugove našega života u kojima se vrtimo sve brže i sve beznadnije, dok konačno ne dođemo do kraja svojih dana.

A izlaz?

Dijete u nama čudesno je vitalno biće, sposobno za regeneraciju i nevjerojatnu kreativnost.

Trebamo mu samo dati priliku. Shvatiti da kao odrasli ljudi imamo znatno veće polje izbora nego što smo imali kao mali te da mnoge svoje potrebe i želje možemo zadovoljiti na zdrav način, bez obzira na to što o njima mislila naša okolina.

Svi zmajevi u našem životu možda su princeze koje čekaju da se pojavimo lijepi i hrabri. Možda je sve što smatramo strašnim u svojoj dubini samo bespomoćno biće koje želi našu pomoć.

(Rainer Maria Rilke)

Od života za kojim čeznemo odvaja nas dijete u nama. Ono čuči zaglavljeno u raznim situacijama u kojima smo bili povrijeđeni. To dijete ne može pomaknuti se bez pomoći i podrške odraslih. Ono treba roditelje u punom smislu riječi, tople i pune razumijevanja, istodobno i odlučne, čvrste i dosljedne. Roditelje, kojima može vjerovati i na koje se može osloniti. Roditelje, koji će ga poticati u njegovu istraživanju svijeta i podržati kad posustane.

Kao odrasli ljudi mi možemo u sebi razviti takvog roditelja i pomoći svom unutarnjem djetetu da iscijeli rane prošlosti, kako bi moglo rasti i razvijati se u punom smislu riječi.

I tada će i ono podržati i potaknuti nas.

Drugim riječima, ma kakva naša prošlost bila, kao odrasli ljudi mi možemo pomoći sebi da postanemo ono što možemo i želimo biti.

Unutarnji roditelj

Mnogi ljudi zaglavljeni u raznim vrstama loših životnih okolnosti i odabira, za svoje propuste okrivljuju vanjske faktore, uključujući svoje roditelje i uvjete u kojima su odrastali. Vrteći se u krugu okrivljavanja i doživljavajući sebe kao žrtvu neprijateljskoga svijeta, možemo provesti cijeli život gledajući kako se naši snovi ruše jedan za drugim poput kula od karata.

No ma kako teški i neprijateljski bili uvjeti u kojima živimo ili oni u kojima smo odrastali, kao odrasli ljudi odgovorni smo za sebe i za svoj život.

Osobine našeg unutarnjeg roditelja spoj su osobina raznih ljudi koji su nam svojedobno predstavljali autoritete, njihovih pozitivnih i negativnih strana, predrasuda i ograničenja koje su oblikovale uvjete, zamke i izazove našega dječjeg svijeta. Da bismo razvili pozitivnog unutarnjeg roditelja, trebamo ih postati svjesni, ponovno ih preispitati i vidjeti koje želimo zadržati a koje ne.

Pozitivan roditelj njeguje i podržava dijete u njegovu istraživanju svijeta. Štiti ga, ali mu istovremeno ostavlja i slobodu za istraživanje. Potiče ga, ali i konfrontira s negativnim ponašanjem, ne kritizirajući nego pokazujući mu kako može bolje. Pozitivan roditelj ne daje obećanja koja ne može ispuniti, ne „pravi se pametnim“ i ne govori ono u što nije siguran. Svojim ponašanjem tako pokazuje djetetu da je svijet sigurno mjesto za život, gdje se može istraživati, učiti i rasti. Naime, kako su djeca silno intuitivna bića, ukoliko postoji nesklad između onoga što im se govori i onoga što vide, više će vjerovati ponašanju nego riječima pa će se i sami početi tako ponašati.

Razna lica roditelja

I unutarnji je roditelj slojevito biće.

Valja spomenuti tri njegova lica.

Njegujući roditelj univerzalni je arhetip majke hraniteljice i utjelovljuje razumijevanje, suosjećanje i skrb. Njegujući roditelj razumije i voli svoje dijete i kada je prljavo i ljuto, ne odbacujući ga ni u najtežim okolnostima.

Zadatak je roditelja koji štiti stvoriti djetetu sigurno mjesto za život. On uči dijete prepoznavanju i čuvanju granica, prepoznavanju potreba i želja te nalaženju načina za njihovo ostvarenje. Uči ga kako adekvatno tražiti od drugih ono što treba i odbiti ono što mu ne odgovara.

I, konačno, tu je i kritički roditelj koji dobro zna što možemo i trebamo te koju cijenu za to valja platiti. Kritički će roditelj dijete konfrontirati s njegovom lijenošću i nemarom, lošim postupkom, loše napravljenim zadatkom i pokazati mu što i kako može učiniti bolje.

Sva ova lica roditelja pojavljuju se u pozitivnom i negativnom aspektu. Tako bismo bez pozitivnoga njegujućeg i zaštitničkog roditelja bili potpuno sami na svijetu, izgubljeni u moru najrazličitijih potreba i želja s kojima ne bismo znali što učiniti. S druge strane negativni njegujući i zaštitnički roditelj, u želji da nas sačuva od izazova vanjskog svijeta, pogrešaka i povreda, ne bi nam dozvolio da odrastemo i postanemo samostalna bića sposobna suočavati sa životnim zadacima i problemima, rješavati ih i učiti iz njih. Dok negativan kritički roditelj posramljuje i razara samopoštovanje, pozitivan je poput mentora koji dijete podučava kako prepoznati i najbolje iskoristiti svoje potencijale.

Svatko posjeduje spomenute roditeljske kvalitete (i još mnogo drugih) premda ih mnogi ljudi nisu svjesni. Svatko se može potruditi pronaći ih kako bi se mogao služiti njima i postati sam sebi roditelj u punom smislu riječi.

Roditelj i dijete zajedno

Kontakt s unutarnjim djetetom možemo uspostaviti na razne načine. Kroz meditaciju, igru, crtanje ili bilo koji drugi oblik aktivnosti, kojim se na neko vrijeme odmičemo od racionalnoga, logičnoga i ulazimo u područje emocionalnoga, apstraktnoga. Neki autori u tu svrhu

preporučuju vođenje pismenog dijaloga desnom i lijevom (odnosno, dominantnom i nedominantnom) rukom, pri čemu bi dominantna predstavljala roditelja ili odraslog a nedominantna dijete. Kroz takve dijaloge nakon nekog vremena počnu se otapati zidovi kojima smo sebe iznutra razdijelili u bezbroj različitih dijelova. Nakon nekog vremena počinju se graditi mostovi između onoga što znamo i onoga što nam je dotad bilo skriveno.

Komunikacija s unutarnjim djetetom ne uspostavlja se preko noći. Za to je potrebno mnogo vremena i strpljivosti, povjerenja i ustrajnosti. I, više od svega, dobra volja i želja da razumijemo to malo biće u sebi.

Pritom valja imati na umu da komplicirana logika odraslih djeci malo znači. Ona instinktivno razumiju osjećaje, nedoumice i namjere koje se kriju iza riječi, pa i kad su upakirani u šarene papire velikih obećanja.

Tako je i s unutarnjim djetetom.

Stoga je važno prići mu iskreno. Važno je njegovu se svijetu približavati jednostavnim riječima i rečenicama koje može razumjeti. Reći mu samo ono što doista mislite i osjećate, upitati ga ono što vas doista zanima. Znati se zadržati na naizgled nevažnim sitnicama i obuzdati svoju radoznalost kada vam pokaže da ne želi dalje, da mu je dosta priče ili da u tom trenutku nije spremno govoriti o nečemu.

Nakon nekog vremena trebate pokušati ponovno. I još jednom. I još jednom. Sve dok razgovor ne poteče.

U protivnom nećete se mnogo pomaknuti od mrtve točke.

Kad i ako dijete procijeni da vam može vjerovati, počet će vam se polako otvarati i otkrivati svoj svijet. Isprva ranjive, zapostavljene, ljutite dijelove sebe a potom i one druge – zaigrane, maštovite, duhovne.

Paralelno s napretkom komunikacije s djetetom i uspostavljanjem prisnijeg odnosa s njim, opazit ćete kako se vaš svijet mijenja u pozitivnom smislu, kako postajete spontaniji i življi, a vaši odnosi s drugim ljudima iskreniji i topliji. Bit ćete sve svjesniji sebe i svojih intrinzičnih potreba i želja, sa sve više motiva, snage i ideja kako da ih ostvarite.

Drugim riječima, sve više ćete živjeti u skladu sa sobom i svojom istinom. Obogaćujući time i sebe i druge.

 

https://www.branka-jakelic.com/unutarnje-dijete/