„Kako li je to tužno“, zavapi Dorian Gray uporno gledajući u svoj portret. „O, tako tužno. Ja ću ostarjeti, postati ružan i oduran a ta će slika zauvijek ostati mlada… O kad bi barem moglo biti obratno! Da ja ostanem vječno mlad, a slika da stari! Sve, sve bih dao za to! Da, nema toga blaga koje ne bih za to dao! Pa i dušu svoju!“

(Oscar Wilde)

Da bi vanjštinom ostao mlad i lijep, Dorian Gray je sklopio ugovor s đavlom te nastavio živjeti kako je navikao, vodeći računa samo o trenutnim željama ne hajući koliko time povređuje i sebe i druge. Sve znakove starenja i njegova duhovnog i moralnog propadanja preuzela je na sebe slika, portret naslikan davno u njegovoj mladosti. Pomno je čuvao od očiju svijeta u nekom sobičku, u koji je s vremenom i sam prestao zalaziti. Usprkos tome, od sebe u konačnici nije mogao pobjeći. Priča stoga završava tragično, a u čitatelju budi cijeli niz asocijacija, pitanja i razmišljanja.

Zahvaljujući napretku medicine i boljim životnim uvjetima, životni vijek, osobito u razvijenijim zemljama, posljednjih se decenija značajno produljio. Prema podacima UN danas je čak svaka deseta osoba u svijetu starija od 60 godina. Usprkos tome, u našoj civilizaciji starenje i starost doživljavaju se kao poraz i manje vrijedan dio života. Stoga mnogi ljudi troše mnogo vremena, energije i novca na njegovanje iluzije o vječnoj mladosti. Mediji, modna i filmska industrija tu iluziju potkrepljuju. Mnogi mlađi ljudi starije doživljavaju kao teret i na razne ih načine isključuju iz svog života, kao da i sami jednoga dana neće ostarjeti i naći se u istom položaju.

U nekim se civilizacijama, međutim, starost smatra važnim dijelom života, a stari ljudi sa svojim iskustvom i mudrošću cijenjeni su pripadnici svoga društva.

Mladost i starost – iz drugog kuta

Mudre poruke glede važnih stvari u ljudskom životu oduvijek su se simbolično prenosile putem mitova i bajki. Grčko-rimski mit o blizancima Kastoru i Poluksu govori da je Zeus, prerušen u labuda, zaveo Ledu, ženu spartanskoga kralja Tindareusa. Zatrudnjevši iste noći s obojicom, ona je rodila blizance – Kastora, Tindareusova smrtnoga sina i Poluksa, besmrtnoga Zeusova sina. Jednaka stasom i naravi, braća su bila tijesno povezana te doživjela brojne avanture i borila se u mnogim bitkama sve dok u jednoj Kastor nije poginuo. Neutješni Poluks molio je oca Zeusa da i sam umre, a ovaj mu reče: „Kao moj sin ti si besmrtan ali tvoj brat sin je smrtnog oca. Ja ti dajem mogućnost izbora: želiš li izbjeći smrt i starost, možeš stanovati na Olimpu s drugim bogovima, ali bez Kastora. Želiš li pak sve dijeliti s njim, možete pola vremena boraviti zajedno u mračnom podzemnom svijetu, a drugu polovicu u zlatnoj nebeskoj dvorani.“ Bez imalo kolebanja Poluks odabra dijeliti sudbinu s bratom te su neko vrijeme živjeli jedan dan na Olimpu a drugi u Hadu. Ubrzo su, međutim, shvatili da tako ne ide – Kastor se nije snalazio među bogovima, a Poluks nikako nije mogao pronaći mir u Hadu. Ponovno su se obratili Zeusu. On je tada i Kastora učinio besmrtnim, ali ga je obdario većom sviješću te obojicu postavio na nebo: dva brata blizanca – dva nerazdvojna dijela istoga jedinstva u vječnome zagrljaju.

Kastor i Poluks simboliziraju dijelove svakoga ljudskog bića: ego i dušu. Duša je naša suština; ona zna tko smo i zbog čega smo tu, besmrtna je i povezana s vječnošću dok ego, osobnost, poznaje zakonitosti ovoga svijeta i vještine ophođenja s njim. Uz pomoć ega svladavamo svakodnevne zadatke. Premda se često poistovjećujemo s njim i doživljavamo ga kao jedinu realnost, duboko u sebi osjećamo da postoji i nešto drugo, potpunije i veće. Osobito u teškim životnim situacijama ili u kasnijoj životnoj dobi osjećamo duboku čežnju da upoznamo taj drugi dio sebe i povežemo se s njim.

U svijet ulazimo kao cjelovita bića no tijekom života zaokupljeni smo raznim bitkama, profesionalnim i osobnim. Sa sobom nosimo i neproživljene bitke i obrasce naših roditelja. Psihički i duhovni razvoj podrazumijeva niz izbora između dobra i zla, pravog i pogrešnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. To dovodi do unutarnjih konflikata te razdvajanja Kastora i Poluksa u nama.

U prvom dijelu života odrastamo. Doslovno i simbolično napuštamo dom svoga djetinjstva kako bismo izgradili identitet, vještine i razne odnose te pronašli svoje mjesto u vanjskome svijetu.

Osobe s težnjama i vrijednostima sličnim našima postaju za nas junaci. Kao mali imali smo junake kojima smo se divili, s vremenom njih su zamijenile osobe u koje se zaljubimo. U njima tražimo dijelove sebe koji nam nedostaju, od njih tražimo da zadovolje naše potrebe. Taj mehanizam se u psihologiji naziva projekcija. Tradicionalni primjer odnosa zasnovanoga na projekciji je veza između čvrstoga, snažnog i uspješnog muškarca i krhke senzibilne žene, pri čemu svatko od njih, bar u prvo vrijeme, vjeruje da je u tom drugom našao ispunjenje svojih snova. U našoj kulturi uzajamna projekcija smatra se dobrom osnovom za brak. Međutim, ljudi u takvu odnosu nisu cjeloviti već svaki živi tek dio sebe, tražeći ispunjenje u onom drugom i istovremeno nesvjesno čeznući za ispunjenjem, cjelovitošću u sebi samome. Naime, svatko od nas posjeduje sve ljudsko do zadnjeg detalja. Slijedom navedenoga primjera, ljudi koji su doista snažni mogu si dopustiti da osjete i strah i slabost; oni znaju utješiti dijete u sebi. Isto tako ljudi sposobni suočiti se sa svojom slabošću mogu vidjeti, otkriti i živjeti i svoju snagu, ne očekujući da druga osoba to čini umjesto njih.

Kriza srednjih godina

Negdje između trideset pete i pedesete godine života u ljudskoj psihi događa se velika promjena. Polako na površinu počinju dolaziti davno zaboravljeni snovi i čežnje. Počinjemo „svoditi račune“, preispitivati svoj način života i dotadašnje izbore. Mnogi pritom prolaze kroz duboku depresiju, osjećajući da su puno toga propustili. Naime, rješavajući životne probleme, dugo su živjeli u nadi da će jednom doći vrijeme da npr. nauče letjeti, svirati klavir, napišu knjigu, zasade svoj vrt, proputuju svijet itd. I sad su odjednom suočeni s činjenicom da život prolazi, a brojni su snovi i dalje neostvareni. Dok neki pod svaku cijenu pokušavaju zaustaviti proces promjene i zadržati ono na što su navikli, drugi krizu pokušavaju zatomiti frenetičnim bijegom u nove aktivnosti ili emotivne veze te potiskuju osjećaje i sumnje koji naviru na površinu. Mnoge nagle promjene životnih okolnosti od profesionalnih do privatnih, depresije i razne psihosomatske bolesti govore o neprevladanoj „krizi srednje dobi“.

Sve na svijetu podložno je promjeni i razvoju. Kao što sunce tijekom dana prolazi kroz razne faze i svaka je jednako bitna, ali podliježe zakonima drugačijim od prethodne, i faze kroz koje mi prolazimo tijekom života jednako su bitne, ali se međusobno razlikuju po svojim zakonitostima i zadacima. Dok su se zadaci prve polovice života odnosile na prilagodbu vanjskome svijetu, druga polovica života traži dublji pogled unutra. Duša nas poziva da se okrenemo sebi i pogledamo što je ispod osjećaja i uvjerenja po kojima živimo. Mnogo je načina da to učinimo. Jedan od njih je obratiti pozornost na snove koji nam, poput mitova i bajki, simboličnim jezikom govore o nečemu na što obično ne obraćamo dovoljnu pozornost. Možemo voditi zamišljeni dijalog s osobama i  slikama iz sna, nacrtati neki prizor, zamisliti završetak priče započete u snu itd. Možemo i komunicirati s ljudima i situacijama koji nas muče u svakodnevici. Otkrivajući nam neke dimenzije nas i našeg života o kojima dotad nismo razmišljali, zamišljeni dijalozi i sl. pomoći će nam i da se lakše nosimo s krizom.

U mračnim vremenima oko progleda.

                                                                                         (Theodore Roethke)

 

Sama riječ kriza dolazi od grčke riječi krinein, što znači odvojiti, odlučiti, suditi. Tu riječ su stari Grci najprije koristili u medicini kako bi opisali prekretnicu u toku bolesti a potom kako bi ukazali na trenutak u sudskome postupku poslije kojega se određuje neki pravac. Riječ je, dakle, o raskrsnici, trenutku odluke, prekretnici.

U svojoj biti svaka kriza duhovna je kriza, odnosno kriza bića koje traži svrhu svoga postojanja i pokušava je ispuniti. Životne krize su prekretnice, poziv na buđenje. Teškima ih čini osjećaj da su se za nama zauvijek zatvorila vrata poznatog svijeta dok ona koja vode u neki novi ne možemo još ni nazrijeti i sada smo u mračnom dugom hodniku u kojemu je svaki korak, svaka kretnja neizvjesna i predstavlja potencijalnu opasnost. I to je teško.

Kriza srednje životne dobi duboko zahvaća naše temelje te postavlja pitanje vrijednosti i smisla ljudskoga života. To je duboka unutarnja kriza koja dovodi u pitanje mnogo toga i prisiljava nas pogledati duboko u sebe. Ljudi od nje bježe uglavnom na tri načina. Jedni odbijaju pogledati u svoju nutrinu. Ne želeći se suočiti s nemirom u svom srcu, prebacuju ga na vanjski svijet nestrpljivo se trudeći mijenjati okolnosti i ljude oko sebe. Drugi se gorljivo utječu vanjskim duhovnim aktivnostima, slijedeći put većine ili pak svoj unutarnji nemir prenose na vanjski svijet idući od jedne aktivnosti do druge, od jedne vrste duhovne prakse do druge. Treći pak ostaju na mjestu, grčevito se držeći starih načela i navika i ustrajući na njima.

Kako biste nazvali svoju životnu priču? Što su bile kritične točke, prekretnice tijekom života? Gubici i razočaranja? Mogućnosti ili putovi kojima ste krenuli i oni kojima niste? Talenti i sposobnosti koje ste koristili i oni koje ste zanemarili? Prijateljstva i važni ljudi? Vaš odnos i ponašanje prema njima? Ovakva pitanja potiču na razmišljanje o tome što nam je doista bitno u životu.

U to vrijeme česti su snovi o smrti. Oni obično ne govore o tjelesnog smrti nego o umiranju nekih aspekata nas, nekih odnosa, životnih okolnosti koji trebaju otići kako bi ustupili mjesto nečemu novome, nepoznatom.

 

Umijeće starenja

U mnogim ljudima pomisao na starenje budi strah od smanjenih mogućnosti kvalitetnog života, strah od bolesti i smrti. Kroz krizu srednje dobi imamo priliku preispitati svoje vrijednosti i drugu polovicu života usmjeriti na ono što je doista bitno. Sada kad se buka vanjskoga svijeta polako utišava, imamo priliku ponovno postati cjeloviti ali na zreliji, svjesniji način, kao što sugerira mit o Kastoru i Poluksu.

U njemu dakle besmrtni brat slijedi smrtnoga u podzemni svijet boga Hada. To je mjesto u kojemu borave mrtvi, carstvo sjena. A sjena je i Jungov pojam za nesvjesno. Bog Had muški je pandan Demetre, božice plodnosti, što upućuje na to da uranjanje u svijet ispod površine svjesnoga donosi plodove, bogatstvo.

Naime, većina ljudi cijeli se život nastoji prilagoditi svojim ili tuđim slikama o tome što je „dobro, pristojno, zanimljivo“ i sl. Poistovjećeni s time, svjesni su tek maloga dijela sebe. Mnogi osjećaji i želje, koje su tijekom života potisnuli iz straha od osude i odbacivanja okoline, srama ili nepovjerenja u sebe i svoje sposobnosti, ostaju skriveni ispod površine. Zajedno s njima potisnuli su i brojne talente i sposobnosti, koje onda projiciraju za druge i dive im se ili ih pak kritiziraju, jer se sami ne usude slijediti svoje snove. Svi ti potisnuti sadržaji povremeno izbiju na površinu kroz snove, ispade ljutnje ili plača, razne simptome itd. Obrativši pozornost na njih, imamo priliku upoznati ih i pogledati iz drugoga kuta, te svjesno izabrati što nam je doista važno i čemu želimo dati više prostora u svom životu. Kroz to se ponovno spajaju dvije polovice našega bića, ego i duša, Kastor i Poluks u nama.

Starija dob i umirovljenje pružaju prekrasnu priliku za učenje, hobije, putovanja i stjecanje novih spoznaja. Riječima Alberta Einsteina: „Nemojte ostarjeti, koliko god živjeli. Uvijek se ponašajte kao znatiželjno dijete pred velikim misterijem zvanim život.“ Nikada nije kasno za učenje i rast, za otkrivanje područja koja smo godinama zanemarivali. Nikada nije kasno za istraživanje sebe i svrhe svoga života.

Svjetski poznata psihoterapeutkinja i spisateljica Marion Woodman dobar dio života provela poučavajući je engleski jezik i književnost. U svojim pedesetima odlučila je postati psihoterapeutkinja. Upisala je i završila C. G. Jung Institut u Zürichu. Sa 65. godina oboljela je od karcinoma. O iskustvu svoje transformacije kroz tešku bolest i njezina iscjeljenja napisala je knjigu. Danas, u svojim osamdesetima još uvijek radi pomažući ljudima svojim znanjem, mudrošću i iskustvom.

Nikada nije kasno za istraživanje svojih mogućnosti. U tom smislu zanimljiva je priča o gospođi Tao Porchon-Lynch, najstarijoj učiteljici yoge u svijetu, koju možemo naći u Guinessovoj knjizi rekorda. Kada joj je svojedobno, nakon operacije kuka, liječnik rekao da neće moći raditi određene stvari, odvratila je da to ne želi znati: „Ne želim znati što neću moći jer u to ne vjerujem.“

Svakako, i u našoj okolini žive ljudi koji svjesno i mudro žive svoju poznu dob prihvaćajući njezine izazove i učeći iz njih. Međutim, to zahtijeva odustajanje od nekih unutarnjih slika i predrasuda o tome o tome što život jest i kakav bi trebao biti.

Starenje donosi niz promjena s kojima se čovjek mora suočiti. Novi način života, koji donosi odlazak u mirovinu ili odlazak djece od kuće, znači gubitak dugogodišnjih navika i uloga. Uz to, tu su i promjene na tijelu, koje sa sobom povlače osjećaj neprivlačnosti, nepoželjnosti. Međutim, eros i seksualnost i u starosti mogu biti važni izvori životne radosti. Ljudi se zaljubljuju i u poznim godinama. Neki stari ljudi potiskuju svoju seksualnost svodeći se na pregenitalne oblike zadovoljavanja nagona poput opsjednutosti hranom ili pak vaganjem što je tko dobio ili dao. Bojeći se da za nešto ne budu prikraćeni, postaju pohlepni, proždrljivi, prezahtjevni prema svojoj okolini. Drugi pak svoju zavist prema mlađima prikrivaju moraliziranjem, kritiziranjem i neprestanim gunđanjem. Neki postaju nemarni prema sebi i zapuštaju se. No, izazov je otkriti svoje tijelo i seksualnost na novi način, njegovati svoje tijelo, brinuti se o primjerenoj prehrani i vježbi. U starijoj dobi ljubav je nježnija, prisnija, intimnija, ali ne manje važna nego prije.

Da bismo mogli ići dalje, trebamo za sobom ostaviti staro i prihvatiti novu fazu svog života sa svime što sa sobom nosi. Iz nove perspektive pogledati stara iskustva, prestati definirati sebe kroz uloge u vanjskome svijetu, okrenuti se prema onome što je doista bitno, a to je pitanje tko smo mi stvarno.

Proces starenja nužno je povezan s gubicima dragih ljudi i samoćom, što svakako nije lako. Međutim, samoća je i prilika da se dublje okrenemo sebi, svojoj unutarnjoj jezgri, interesima, prirodi, Bogu.

Stari ljudi koji ne znaju odrediti se u odnosu na prijašnje uloge, posao i svoju fizičku i duhovnu snagu lako upadnu u depresiju. No depresija je poput prolaza koji pomaže pronaći novi temelj za život. Proći kroza nj znači oprostiti se od dotadašnje slike o sebi, ostaviti za sobom ono što je dotad činilo naš život, otvoriti se onome što je veće i trajnije od našeg tijela, misli i emocija, onome što je s one strane života i smrti. Bogu, vječnosti – ma kako netko doživljavao to „veće“.

Koliko god težak nečiji život bio, mnogo je i darova na putu. Svako vrijeme ima svoju ljepotu. Valja je samo prepoznati.

U prekrasnoj knjizi „Morrie utorkom“ Albom Mitch donosi priču o posljednjim danima svoga fakultetskog profesora koji je umirao od teške bolesti, gubeći svaki dan po neki važan dio svog vitaliteta. I znao je reći: „Dopustim si da se isplačem kada mi treba, ali onda se usredotočim na još toliko dobrih stvari u svom životu“. Pozna životna dob vrijeme je ubiranja i dijeljenja plodova poput blagosti, strpljivosti, iskrenosti, zahvalnosti, razumijevanja, praštanja, humora. Nažalost, mnogi ljudi vrte se i dalje u starim obrascima, trude se kontrolirati svoju okolinu  i teško im je odreći se nečega što su sami godinama obavljali, npr. prepustiti obiteljski posao sinu ili kćeri pa čak i pristati da se ugasi jer sina ili kćer zanima nešto drugo. Neki idu toliko daleko da bližnjima oporučno ostavljaju upute kako se ponašati s imovinom nakon njihove smrti ili se pak nakon smrti partnera ostatak života nastavljaju baviti njegovim nedovršenim projektima, i ne pitajući se koliko su oni zanimljivi njima samima. Nije lako odreći se navika ni uloga koje su godinama bile dio našeg identiteta; međutim, samo tako možemo ići dalje i otvoriti se onome što je sada pred nama.

Od sredine života i nadalje, vitalnost i životnu snagu zadržava samo onaj tko je spreman umrijeti sa životom. Jer u tajanstvenome času podneva života parabola je obrnuta; smrt je rođena. Drugu polovicu života ne obilježavaju razvoj, uspon, strast, budnost nego smrt, zato što je cilj kraj. Negiranje životnog ispunjenja jednako je odbijanju prihvaćanja njegova kraja. Oboje znači ne željeti živjeti; ne željeti živjeti isto je što i ne željeti umrijeti. Uspon i pad čine jednu krivulju.

                                                          (C.G.Jung)

 

Smrt – posljednja odrednica

„Osvajanje straha od smrti otkrivanje je radosti života“, rekao je veliki proučavatelj mitova Joseph Campbell.

Došli smo na ovaj svijet kako bismo u njemu proživjeli određeno vrijeme, naučili nešto i otišli dalje. Ma kakva vjerovanja vezivali uz to „dalje“, činjenica je da svaki život završava smrću. U suvremenome svijetu bolest i smrt smatra se porazom. U nekim pak civilizacijama ljudi, čije vrijeme za odlazak je došlo, opraštaju se od članova plemena i odlaze na posebno mjesto, kako bi se u miru pripremili za tu najveću promjenu u životu. I po našim selima mogu se čuti priče o ljudima koji su znali kada će „kucnuti njihov čas“ i na vrijeme se oprostili od bližnjih.

U svim tim slučajevima riječ je o ljudima koji su živjeli u skladu sa sobom i svojom dušom. Stoga su pozne godine, svakome tko ima sreću doživjeti ih, izazov i prilika za najveću od svih avantura – avanturu susreta sa sobom i konačnog ostvarenja svrhe svoga života.

Smrt je kruna života, ona nas izjednačava sa svima i svodi na ono najvažnije – što smo napravili sa sobom i darovima koji su nam dati. Posljednji duhovni izazov je, dakle, uvježbavanje umiranja, tj. dopustiti si da svaki dan umremo za nešto – neku ovisnost, predrasudu, zamjerku, naviku. Mnogo je toga što treba ostaviti za sobom kako bismo slobodni i opterećeni nebitnim otišli dalje, putem kojim nas vodi naša duša. Time i onima oko sebe šaljemo poruku da su starenje, umiranje i smrt prirodan proces kojega se ne treba bojati već, naprotiv, otvoriti mu se s radoznalošću, povjerenjem i uzbuđenjem kao i svakoj drugoj tajni.

https://www.branka-jakelic.com/starenje-starost-kao-sansa/