Ako imaš hrabrosti zaroniti
i pogledati duboko u sebe,
primjetit ćeš
onaj osjećaj, onu slutnju
koja te stalno prati
što god da činiš, što god da misliš...
Tvoj unutarnji svjedok
neprestano promatra
snima, zapisuje...
sve što ti se događa.
Unutarnji svjedok zna
što je stvarnost ovoga trenutka
u kojem upravo sudjeluješ
i što se zapravo zbiva, i što je to što osjećaš i slutiš...
Pred-osjećaj ili slutnja nečujno ti kazuje
da li je to što činiš „pravo“ ili „krivo“
iskreno ili lažno prema sebi.
Ipak ne možeš ništa izmijeniti
jer kao da si prepušten na milost i nemilost
jer ne možeš i ne znaš drugačije,
nego nastaviti tako
- u susret bolu.
Pokušaš li ipak
izbjeći, spriječiti, promijeniti
trenutno stanje,
dakle, boriti se protiv svojih
već izgovorenih riječi, već realiziranih misli, već učinjenih djela...
potrebno ti je još više snage
koju u takvim trenucima možda i nemaš
za promjenu u mislima i u ponašanju
u cilju ublažavanja i otklanjanja onoga
što je već počelo boljeti
i iscrpljuje već samo po sebi.
Tvoja duša ipak zna da su i trenuci bola zapravo u skladu
sa svim onim što trebaš iskusiti.
Kada se suočiš sa onim što boli
sa onim starim, neodbolovanim, neiscijeljenim,
donesenim iz prošlosti u ovaj trenutak,
tada se prirodno i kao samo po sebi
gotovo da i ne primjetiš
mijenjaju tvoje misli i djelovanje
sa svakim svjesnim promatranjem tvog bolnog iskustva.
U isto vrijeme se mijenja
iz temelja,
tvoj osjećaj tebe i svijeta
sasvim logično, prirodno i spontano,
isto gotovo neprimjetno.
Onda, sasvim iznenada
jednog dana,
ponekad tek nakon mjeseci ili godina
pogledaš unatrag i vidiš
upravo ono što ti je tvoj unutarnji svjedok kazivao davno
osjećajem i slutnjom
koji su bili prije svega toga.
I shvaćaš zašto je upravo tako trebalo biti
i nikako drugačije.
I shvaćaš smisao
i koliko je neki nerazriješeni bol u tebi
utjecao na tvoje misli i djelovanje
i koliko je tvoj život bio življen
u nekoj tvojoj vlastitoj stvarnosti
nastaloj iz bola.
I s vremenom
što se više približavaš istinskoj stvarnosti
tvoje duše,
sva bolna iskustva iz njenog odabira
polako se otapaju,
a ti sve više i više spoznaješ
sebe
- dušu -
koja ne boli.
Tada si Ti konačno Ti
nepromijenjen unutarnjim bolom
i tako slobodno
od straha, bijesa, srama, krivice, žaljenja...
- koji su ti mutili pogled na stvarnost -
opet si u stanju gledati
jasnim pogledom na stvarnost,
jasnim pogledom u sebe.
Tu
-duboko u samome sebi-
tu više nije potreban oprost
jer
tu nema osude,
tu je sada i ovdje,
tu je - Bog.
bglavac
edin.kecanovic
