Kritika je ljudska. Kritika je sasvim normalna pojava. I jednostavno se dogodi. Onaj koji je protiv kritike, zapravo kritizira kritiku.

A tko bas nikad ne kritizira? Tko je toliko uzdignut? Kome je uvijek i sve svejedno sto cuje, procita ili dozivi? Tko se oslobodio svih stavova i moralnih normi?

Jednostavno, imamo pravo izraziti kritiku, i u sebi, i pismeno, i usmeno. U redu je ukoliko se odnosi na vanjsko, na prezentiranje, na postupke, a ne na samu osobu, na ono sto i tko ona jest. Kritika necije odjece, postupka ili ponasanja, sasvim je razumljiva s obzirom na razlicitost ukusa i stavova. Neugodno postaje kad se kritika ne odnosi na ono sto netko cini, vec na njega samoga. Svatko ima pravo kritizirati, no nitko nema pravo suditi o tome sto je i tko je netko drugi.

Postena kritika je dobra, prirodna i potrebna.

Ipak postavljam pitanje, ako netko cini ili govori nesto sto se meni ne svidja, zasto se uopce bavim time? Kritika jest bavljenje. Zar nemam pametnijeg posla? Naravno da imam. Zasto pridajem vaznost necemu sto nema nikakva utjecaja na mene i moj zivot? Mozda mislim da ima? Ta druga osoba sama za sebe odabire kako ce i sto ce u zivotu. Zasto mi onda to smeta?

Jednostavno je. Sve sto govorim o drugima, uvijek predstavlja samu mene. Sto god ja rekla ili napisala, uvijek zapravo govorim o sebi. Prezentiram svoje misli, svoje stavove, svoje nedostatke.

Cemu i kome sve to? Pa, zna se. Nikome drugome vec samoj sebi. I svaki put sam u zabludi kad pomislim drugacije. Ili kako bi rekao C.G.Jung: "Sve sto nas iritira na drugima, moze nas voditi ka razumijevanju samih sebe."

Ne bi ja bila ja, kad ne bih nesto dodala: "...A tek onda i razumijevanju drugih ljudi."

U skladu s tim, prihvacam kritike drugih kao i svoju kriticnost i prijateljujem s njom. Pustim neka govori, neka se izrazi, sve dok sasvim ne utihne i sama od sebe nestane.