Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
828
OD 14.01.2018.PUTA
Blazena sigurnost....
Sjecam se, prvi puta trudna... visoki stadij trudnoce.. okrugla , bucka.. sva natecena,, al osmjeh s lica nisam skidala... Kazu u blazenom stanju,, pa bas tako. osjecala sam se blazena , u nebesima. , novo bice je kucalo u meni, gurkalo me svojim nozicama.. nije mi dalo leci kamo sam htjela i kako sam htjela.. Krajem trudnoce , mucila me zgaravica na sve sto sam pojela.. , noge su naticale, a meni bas nista nije smetalo. Siroke haljine, tople , zimsko doba. kaput se pleo oko nogu, a ja sam uzivala klizuci se po snjegu, koji nije bio visoki , al je veselo skriputao ispod nogu...Ma sve u svemu, moj najdrazi dio zivota, bila sam princeza, susretala osmjehe na sve strane.. , ustupanje mjesta u tramvaju, lagano uzmicanje u guzvi, da me slucajno netko ne bi dotako i povrijedio...Osmjehnem se svaki put kad se sjetim tog razdoblja.... Jednog dana sam se vracala sa posla, umorna i iscrpljena , al i dalje sa osmjehom, neka starija zena mi ustupila mjesto u tramvaju i zahvalaila sam joj se od srca, jer moje noge vise nisu bile moje,, vise su licele na balvane, a ne na noge...;-))) Sjela sam i utonula u misli i prvi puta , valda prvi puta u zivotu sam se primila za naslon stolice ispred mene.., imala sam osjecaj nesigurnosti. Mislila sam da je to od iscrpljenosti, a u biti tog trena nisam ni na sto mislila , osim na tas i krevet... U jednom trenu , nas je tramvaj zakocio malo, zbog guzve na cesti, no tramvaj sto je isao iza nas se nije zaustavio nego nas je tako poljubio slatko, udarem iznaenadnim, da svi putnici koji su stajali su popadali, a oni koji su sjedili su odletili napred udarajuci u susjednu stolicu...nitko nije bio posebno povrijeden, jer ipak brzina nije bila neka velika ni od jednog tramvaja... Ljudi su se uspanicarili, a ja sam mrtvo, hladno gledala i dalje u mislima, grcevito se drzeci za stolicu ispred sebe... Kad su svi nahrupili na zatvorena vrata , urlajuci da hoce van.. ustala sam se i gledala ih u nevjerici, covjeku do mene sam rekla tiho..."Mislim da ispod poklopca iznad vrata ima rucica za otvoriti vrata".. i on je pruzio ruku , otvorio poklopac, nes povukao i vrata su se otvorila propustajuci uspanicenu hrpu ljudi van..Izasla sam iza njih smireno niz stepenice i kad sam dotakla zemlju, beton... pocela sam se tresti,, cuvajuci trbuh i miselci sto se sve moglo dogoditi da se nisam cvrsto drzala za stolicu ispred sebe... Covjek , koji je otvorio vrata, stajao je pokraj mene i smireno me potapsao po ramenu, najednom sam se smirila dok mi u mislima prolazila slika moje ruke na naslonu stolice.. Osjetila sam olaksanje i zahvalnost.. negdje u meni je odjekivalo netko me cuvao danas...hvala... Osmjenula sam se i zahvalila covjeku do mene, on je mahnuo i nesto sa drugima u grupi, a ja sam smireno nastavila hodati do druge stanice, koja je bila blizu, ne osvrcuci se na tramvaje i ljude,, samo cuvajuci sa osmjehom svoj trbuh.. svoje malo sto je lupkalo svako malo nogom jednom pa drugom mene po zeludcu , kao da zeli reci,, manje jedi...meni je dovoljno i ovo malo od gableca...:-)))))))) Kada sam ispricala svojoj frendici sto mi se dogodilo tog dana, ona se osmjehnula i rekla ,, da andeo je imao posla danas s tobom... Boze koji blazeni osjecaj sigurnosti...
bglavac
edin.kecanovic
