Anđeli plešu joie de vivre

Još uvijek plamte urezana slova jednote

neporažene vjere u plavo

bijelo i zlatno

anđeoski totem

nasuprot mediokritetima

koji žude za stavom,

oštrim,

kao brid sječiva

kojeg još držim u šaci duše

iako krvari pomalo

ponekad jače

ponekad manje

ali ne boli

besmrtna je ona

ne izdaje preko noći

i čuva stope od zamki

vješto kamufliranih

u danje svjetlo..

Anđeli se raduju

plešu sa mnom u mandali srca

pjevaju kroz grlo plavim notama

između obrva, otvaraju mi vrata ka nebu

kroz neki spiralni vrtlog iznad mene

odvode me daleko

a zapravo tako negdje blizu

gdje lakoćom postojanja

ljubim jednako

travku, kamen

i čovjeka,

svakog čovjeka

čak i onog

koji nema ljudsko lice

u nekim zvjezdanim prostranstvima

gdje ne postoji sutra

ni jučer

već samo danas,

nepomućeno

lancima umovanja

bezgranično sretno

u bespuću davanja

uvijek do kraja

kojem se ne nazire početak

a zapisan je negdje

urezan u anđeoski totem

u koru

moga drveta života..