Anđele mili

bijelih krila,

gdje si bio

kada sam

slane suze

od sviju krila?

Zašto nisi

moj vapaj čuo,

iz ranjenog srca

krik osjetio?

Trebam te Anđele!

Da me na krilima

poneseš svojim.

Dugo sam sama,

sa tugom se

svojom borim,

za osmijehom žudim.

A ipak se svakog jutra

sa suznim očima

i gorčinom budim.

Zbog ljudi sam tužna,

zbog svih njih

koji ne žele priznati

kako ružna riječ boli,

koji ne znaju kako

rana peče.

Htjela bi ih poučiti

kako se voli,

a jutro mi se brzo

pretvori u veče.

Zato te molim, Anđele,

zaustavi malo vrijeme.

Škola mora malo duže trajati

da bi svi ljudi naučili

kako se ljubavi prepustiti,

prijatelje, suradnike,

rodbinu i braću, nesebično,

sa srcem voljeti.