Bijaše godina 1968, ili 1969, i zaista bih voljela da znam točno, koja je bila, ali..

priča neka teče kao rijeka, uz koju sam se rodila, i koja me tada zaista, skoro uzela u svoje okrilje.

Davno je to bilo, a čini se, kao da sada proživljavam taj događaj.

Bila sam dijete, osmogodišnja djevojčica, koja je voljela šetati, jer nije voljela sama ostajati kod kuće. Majka je morala raditi, da nas petero djece prehrani, a braća, svi puno stariji od mene,odlazili bi sa svojim društvom. Mala Tanja, kretala bi tada u avanture..

Sjećam se, te godine, Drava je bila izuzetno niska,i od onda, do danas, ne sjećam se da je bila toliko plitka. Osijek se kupao u večernjem rumenilu, a sumrak se polako spuštao na grad. Odlučih da se prošećem po pješčanoj obali rijeke, ispod željezničkog mosta. Obala je bila pusta, i nikoga nije više bilo. Kupači su otišli, a ja sam uživala, gacajući po još toplom pijesku.

Tada odlučih gacati po vodi. Ah, kako je bilo zabavno trčati po vodi, kad je bila toliko plitka.Sjećam se, trčeći sam došla skoro do polovine Drave,a rijeka, jedva mi do gležnja.

Korak još dalje, i više nije bilo dna. Počela sam se koprcati, jer nisam znala plivati.željela sam doći do zraka, ali površina je bila sve dalje, a sve više vode u mojim ustima.Osjetih da mi se noge grče, a odmah za njima i ruke. Cijelo tijelo je postalo jedan veliki grč.

A onda sam se prepustila. Vidjela sam samo tamu sa tu i tamo kojim odsjajem. Osjećaj je čak bio i ugodan..kao da sam tonula u san..

Prestala sam se boriti.A onda, dvije ruke, kao dva anđeoska krila, čvrsto su me uhvatile, i izvukle na obalu.

Mladić me je samo pitao, jesam dobro..I dok sam se povratila od šoka, on je već otrčao svojim putem. Nije mi čak ni svoje ime rekao..

I dalje nikoga osim mene na obali nije bilo.

Moj anđele,u moje dječje srce, nisi tada ulio samo zajhvalnost, nego i želju da i ja činim dobro drugima. Moje srce je tada shvatilo, da pravi anđeli nemaju imena i ne traže zahvalnost.

Pa ipak, nepoznati anđele, bilo gdje da si sad, na nebu, ili još na Zemlji, HVALA TI!

Kad se jednom sretnemo, prepoznat ćemo se, i tad ću ti reći, koliko si tada ljubavi ulio u moje srce, one prave, istinske ljubavi, kad  se šutke, u tišini, drugima čini dobro.

Uvijek zahvalna,

Tanja Repinac