Često razmišljam o mjestima  i zemljama, koje dotiču moju dušu i srce..

Nisam veliki putnik, duga putovanja me znaju umoriti, ali postoje neki dijelovi na našoj kuglici zemaljskoj, koja bih željela posjetiti, unatoč razdaljini..

Među njima je i divna Provansa, jugoistok Francuske, onaj divan spoj mediterana i plodnih ravnica ispod uzvisina..

Podsjeća me na našu Dalmaciju i Slavoniju u isto vrijeme..

Kamen, kamen koji je topao, od Sunca koje grije i rasipa svoj sjaj, ne štedeći se..

Topla, kamena ognjišta, ukrašena  detaljima starine..

Cvijeće, cvijeće, posvuda cvijeće..

Divne male uličice, sa drvenim plavim  škurama na kućama, i plavo obojanim vratima..

Na svaki detalj se pazi..

Da se ne oskvrne ljepota i nježnost divnog krajolika..

Toplina se svuda osjeća, i čini se, kao da svaki stanovnik tih malih gradića, nosi po jedno sunce u sebi..

Lavanda..beskrajna predivna polja lavande, koje dodiruju polja makova..

Ladanjske vile sa terasama, koje gledaju brda oko njih, i poljane u podnožju..

Dalje neću govoriti..Jer mi ponestaje riječi..

Da..reći ćete, i mi imamo lijepih mjesta u lijepoj našoj.. Znam to, ali kad Provansu gledam, kao da se vraćam tamo, gdje sam nekad i živjela..

Vjerovatno i jesam..