Dok sam bio mali, pretpostavljam da sam se jako i često čudio. Nekih čuđenja i čudesa se mogu i sam prisjetiti. Za druga su mi drugi rekli. Zapamtili su ih. Žive. Čudesa i čuđenja su se nastavljala kroz život a traju i dan-danas. Neka su izblijedjela, neka druga nisu. Neka se preporađaju. Nekad im je intezitet jači, nekad slabiji. Ali ne prestaju. Čuđenja i čudesa su u mom životu stalno prisutna. Puno prisutnija od divljenja. A čudim se i divim ne bilo čemu. Čudim se i divim onome oko mene. Trenucima nečega svačega. Ništa bitno.  

Ponekad su ti trenuci smiješni, ponekad su tužni ili čak tragični. Ali je čuđenje uvijek isto, kakvi god da su trenuci. Kao da je nevezano za njih. I kao da je nevezano čak i za mene. Kao da je to nešto posebno, neka novonastala kreacija, sjeme nečega što čeka trenutak pogodan za nicanje. Nešto čeka a ponešto i nikne. Pa se opet čudim. I čudim. I čudim. I pucam od čuđenja. Pucanje je naravno nešto što je sasvim u redu. Kao što je sasvim normalno da sve što dozrije puca ako je zdravo a gnjili ako nije. A kako ne volim gnjiliti, rađe pucam. Ili opalim. Što nije isto ali je tu negdje.

 Nekako mi se čini da upravo u tim opaljenim i puknutim djelovima  niče sjeme čuđenja. Niče, raste i izraste. U lijepu prekrasnu biljčicu koja se zove novo pitanje. A nova su pitanja park i čar života. Nevezano za odgovore. Odgovori mi nikada nisu imali draži, nikada se u njima nije uživalo, nikada se sa ushićenjem nije posmatralo njihov rast kao rast pitanja. Odgovori su ustvari živa dosada.Kao što su i ljudi koji traže odgovore umjesto das uživaju u pitanjima živa dosada. Jer jesu. Jesu i naporni.  I ja im se čudim. Njima najviše u trenucima kada se ne čudim ostalom.