Zanima me nešto. Tagirate li se vi kad upisujte svoje tekstove na portal, i ako se tagirate, zašto to činite? Razumijem potrebu označavanja onih tekstova koji imaju neku višu svrhu i cilj, nešto što je dobro za pronaći a tiče se zdravlja ili pomoći, neke obavijesti ili savjeti, ali sve ostalo? Evo primjera;

Napišeš priču pa se tagiraš nikom. Zašto? Kome si ti bitan osim sebi? Nikad od tebe Krleža!

Napišeš pjesmu pa se opet tagiraš nikom. Također! Zaboravi, nisi Paljetak!

Ubaciš video, pa se još jednom tagiraš. Koliko moraš biti bahat da se i na ovome što nije tvoje, označiš?

Znate, zapravo pričam o tagiranim situacijama u životu. Nije li dovoljno to što smo već samim rođenjem na neki način označeni. Čim udahnemo zrak počnemo se kriti iza brojki i slova; jmbg, oib, ime, prezime, zdravstvena, osobna... Bilo kuda, tag te prati svuda!

Što tek reći o tome koliko nas ljudi tagiraju vezama, brakovima, djecom, obitelji, prijateljstvima… Dok svakome od njih položiš račune, što od tebe samoga na kraju ostane?

Mi smo tek ono začahureno iza taga!

Neki se uopće više ne prepoznaju osim ako ne uspostave identifikaciju uz pomoć vlastitog bar koda. Misle da se tako uspostavlja kontakt s dušom. Ne možeš s njom kao na kasi u diskontu.

Ili, dođeš na portal koji ti život znači, ukucaš šifru(jer naravno bez šifre si nitko i ništa), zatim ti u glavi zasvijetli „očitanje“(jer što bi drugo svijetlilo?) a osjećaj sreće i blaženstva te prožme kad ugledaš vlastiti vrli nik. Tek tada si „svoj“.

Kako ti se to nikada ne dogodi s imenom iz realnog svijeta? Štaviše, i sam ga držiš običnim i nadasve, dosadnim! Možda je to zato jer u stvarnom svijetu nitko ne pokazuje interes za tebe, ne samo zbog imena, već očito postoje i neki dublji razlozi…

Probajte takvome liku ubiti nik, i pomislit će da si nasrnuo na njegovu osobnost. Bolje da si mu ćaću i mater ubio nego da si mu se dirao u virtualno ime. Jedino ih virtualan, izmaštan svijet čini moćnima. Neka vrsta opijuma? Moguće… Malo nedostaje, ali nije ni to tako daleko, da im i na ulaznim vratima od kuće ne stoji recimo ovako;

„Patkica Sjenović“

 Šalu na stranu…

Zamišljate li i vi kao i ja, (znam da Patka Sjenović ovo ne zamišlja) kako bi bilo roditi se negdje, nekamo, bezimen, nepismen, biti anonimus totalni. Biti nepoznat svijetu brojki i slova, nepoznat onome što ljudi danas nazivaju civilizacijom. Zamišljate li vi kao i ja, kakav bi to bio udarac na vlastitu zamišljenu „veličinu“? Ispuhala bi se kao balon prepun helija.

Sam, ogoljen, prepušten sebi, bez umjetnih štaka koje bi podupirale tvoj ego, stojiš tagiran od beskonačnog svemirom. Što mu dakle imaš za ponuditi dok on čeka na tebe…

 Vaša roladaodkokosa