Čudne neke emocije dolaze s jeseni. Ili su one normalne, samo su meni čudne? Nostalgija, tuga, praznoća...kako god, jesen je tu. Pokucala nam je na vrata i kao da nešto čeka...žudi za nečim, a ne govori što želi. Očekuje od mene nešto, no što god da napravim, kao da želi nešto drugo.

Ne mogu joj ugodit. Ne ove godine. A i što bi ugađala toj gospođici u zlatno-smeđim bojama? Ona je kao Adam Smith u ekonomiji...nešto kao nevidljiva ruka koja dotakne naša srca, prvo ih zamrzne i okuje ledom, a onda ipak upali neki plamićak duboko duboko u našim srcima. I to samo da možemo prebroditi taj led i tek toliko da osjetimo neku toplinu u cijeloj ovoj hladnoći što nam je donijela..s vjetrom i kišom..i svim tim ledom u kojem nam je zarobila srce.

I tko dok lutam po ovoj planeti, pitajući se zašto? I kako to? Zbog čega se baš to meni događa? Zašto baš ja moram svaki puta osjetit tu nostalgiju zakopanu duboko i zašto baš jesen svaki puta mora zavući svoju dugačku hladnu ruku u moje srce..taknuti moja osjećanja i zaledit ih i izvući baš ona..od kojih se i sama smrzavam i zašto mi ne ostavlja izbora, doli da baš tim osjećanjima budem okružena i nekako..iz dana u dan, utapam se u njima.

Hmm...mnogo pitanja. Zaista, mnogo pitanja, mnogo osjećanja, mnogo smrznutih emocija, tako malo ljubavi u svemu tome!