Bilo je to jedno od prelijepih večeri, onakva večer kakvu bi svatko od nas poželio. Zadužena da čuvam svoju unučicu, što ja i ne zovem zaduženjem već nagradom, raspričale smo se ja i ona kao da smo obje podjednako velike... tj. današnja djeca su toliko već u sve upućena da gotovo da i nema pitanja na koje ne znaju odgovor. Tema je bila – domaće životinje.

 

„Znaš li kako se zove glasanje krave?“

„Znam“, kaže petogodišnja unučica, „mukanje“.

„Znaš li kako se zove glasanje kokoši?“

„Znam, kokodakanje!“ Ispalila je kao iz topa.

„A kako se glasa ovca?“

„Ha“, kaže brzo, „blejanjem.“

„A  miš?“

„Ciju, ciju – cijuče“, odgovori moja pametnica.

„Mrav?“

„Mrav nema glasa, on je tih.“

„A glista?“

„Ni ona nema glasa“, nije se dala zbuniti malecka.

„Kako se glasa koza?“ Pitam dalje...

„Mekeće“, odgovara moja mala petogodišnja enciklopedija.

„Guska?“

„Gakanjem!“

„Aaa konj?“ Ne odustajem.

„Pa konj njišti“, čini mi se da je prije došao odgovor nego li je postavljeno pitanje.

„A jesi ti gdje vidjela kravu, kako krava izgleda“, pitam dalje?

„JESAM!“

 Sva sretna brzo odgovori.

„ A gdje?“ Očekivala sam da će mi odgovoriti da je vidjela kravu na selu, kod druge bake.

„Pa u Dublinu, naravno, Bože mo“j, kaže malecka.

„A gdje u Dublinu?“

„Pa u Zoološkom vrtu, kao da ne znaš, kakvo je to pitanje!“

 

„Tamo sam vidjela i kozu, i kravu, i ovcu, kokoš, čak i zeca.  Sve životinje sam vidjela u Zoološkom vrtu“, sretno će moja mala velika ljubav.

Eto, to je naša stvarnost, vrlo brzo će trebati zoološki vrt domaćih životinja i u Hrvatskoj, jer je na žalost prilika da ih se vidi u stvarnosti i u domaćim gospodarstvima sve manje.