Često nas povrijede naši bližnji i mi im to veoma zamjeramo. Tko i ne bi? Pa toliko puta nas je zabolila ružna riječ koju su znali izreći. Previše puta su te riječi izgovarali samo u afektu, ili najčešće izloženi utjecaju okoline koja voli ogovarati, tračati, iznositi neistine, tek toliko da nešto kažu.

Ogovoranje je često glavni sadržaj svakodnevice. Onaj koji ogovara osjeća se dobro jer si ogovaranjem ispunjava vrijeme, naročito besposleni ljudi kojima dan prolazi u analizi ljudi oko sebe.

No ogovarani pati. I to jako. Zato jer nitko nikome ne može biti kritičar. Nitko od nas nije živio u koži onog drugog da bi znao kako bi u istim ili sličnim okolnostima postupio. Zbog toga je pogrešno i osuđivati i ogovarati.

Isto tako, kad se pomirimo s osobom koju smo povrijedili, često puta se pomirimo zbog utjecaja okoline, zbog neke vlastite koristi ili interesa, zbog djece i sl. Pomirimo se, ali ne oprostimo i ne zaboravimo ružne riječi i uvrede. Taj neoprost težak je balast na našoj duši. Još teži je trenutak kad postanemo svjesni činjenice da smo povrijedili nekog tko nije kriv, i tko nije zaslužio sve to što smo izrekli.

Zbog toga je podjednako teško i onom povrijeđenom i onom tko je povrijedio.

Upravo iz tog razloga treba znati oprostiti, okrenuti novu životnu stranicu i usmjeriti svoj pogled prema svijetlim stazama, ali isto tako treba znati i primiti oprost.

U svemu ovome nam pomaže vjera. Sebe zovem praktičnim vjernikom. Dakle, ne onim koji gotovo svakodnevno, a nedjeljom obvezno kleči na crkvenom podu, obilato daje milodar u Crkvu, i svima daje do znanja da vjeruje.

Praktični je vjernik onaj koji u svakom trenutku svog života prakticira vjeru. Kad sretne prosjaka na ulici, ne sudi mu, ne raspravlja o tome zašto on prosi i iz kojih potreba ili razloga, već mu daje prema svojim mogućnostima.

Praktični vjernik ne izruguje se svojim bližnjima zbog nevolja kroz koje prolaze, već im pruži ruku da premoste nesreću u koju su upali.

Praktični vjernik se ne busa u prsa kako je dobar i svake nedjelje se nalazi u crkvi, već svake nedjelje pozove svoje roditelje i roditelje svog supruga na ručak. Ili ih posjeti ako oni ne mogu doći. Ne okreće glavu od svojih bližnjih, pa i roditelja,  kad ih susretne u dvorištu ili negdje u gradu.

Praktični vjernik ne psuje svog muža i ne ogovara ga iza leđa, već mu u lice kaže što mu je krivo i zajednički rješavaju problem s kojim su se susreli.

Praktični vjernik živi u vjeri u svakom trenutku svog života.