Dakle...već pola članka piše u uvodu.

Ovdje u domu češće navrati tajnik Centra za Vedsku kulturu i znanost...ako sam dobro shvatila. Nemojte me držati za rjieč, no riječ je o Vedama. 

Vodio je večeašnje predavanje. U domu često ispod vrata ubaci male letke o vremenu, temi i mjestu predavanja. Budući da je ovo bilo o meditaciji, odlučila sam otići. 

Bio je obučen u bijele plahte. Imao je repić na pozadini glave, a ostatak - ćelav. Nekako drag i simpatičan mladi čovjek koji priča o hari krishni.

Pričao je o tome što je meditacija. Ja sam shvatila - duboka koncentracija ili usredotečnost uma na nešto. 

Govorio je kako se na 2 načina može mantrati Hari krishna. Onda je pjevao prvu mantru, pa drugu. 

Nisam se našla u tome. Nekako...ne. To nije područje kojim želim istraživati. Meditacija na moj načn da. 

Hari Krishna je možda nekakvo visoko područje za duboko duhovne ljude...ili možda one koji zaista vide i osjete ono visoko biće.

Mislim da ja to još ne želim osjetiti, iskusiti. Želim uživati sada, danas...u ovom materijalnom svijetu.

Koliko mogu uživati u njemu? Ta tema je drugi par opanaka..

Ali ne želim se pretvoriti u nekog duhovnog gurua. Nikako...

Skeptična. Možda ipak nisam otvorenog uma...ne znam zašto sam skeptična..

Možda samo ne poznam tu temu dovoljno i ne želim istraživati. Bojim se nepoznatoga...a da bi spoznala, moram ići u tom smjeru. A smjer mi se nekako...ne sviđa.

Hmm...srest ću ga valjda još ovaj tjedan pa ću porazgovarati još o Vedama. 

No ne sjeda mi. Nekako...ne znam. Sila prirode je za mene nekakav zakon. Postoji više biće, ja ga ne želim zvati Hari krishna. Da li je to uopće ime?

Ne želim izgovarati riječi kojima ne znam značenje...da, strah.