Nemam pojma odakle mi ideja da radim nešto u smislu odnosa s javnošću. No, mislim da zaprvo i nisam ja kriva. Uvukli su me u to. Reći ćete da je najlakše okriviti druge. No, realno, uvukli su me. Izvukla sam se prvom prilikom iz toga. Bila sam ondje zbog ljudi s kojima sam radila. I ovo nije onaj posao o kojem sam ranije govorila. Premda je sličan...

Uglavnom...predstavili su to na način koji bi bio privlačan npr. meni...no zanemarili su nešto jako bitno. Da se radi o odnosima s javnošću. I da si u tom poslu konstantno izložen komunikaciji s drugima. Ok. Ušla sam. Bila sam dio tima. I onda sam shvatila čemu sve one edukacije itd...odnosi s javnošću.

Zaprvo, odnosi s javnoću je nešto što svatko doživi na ovaj ili onaj način. I oni su zaprvo kao krvava bitka kroz koju prolazite sami. I ja sam je prošla i prolazim je...uvijek je prolazim.

Dakle...za mene su odnosi s javnoću jedna odvratna stvar. No...kako naučiti? Griješi! Tako ćeš najbolje naučiti. 

Što god kažem, kako god se obučem, koji god izraz lica imam ili položaj tijela...govor mog tijela...ostavlja dojam. Sve ostavlja dojam.  - Vlastiti pogled te odaje, stranče... - to je ono što vidim u očima svaki puta kada se sretnem s javnošću. Pod povećalom sam. Smeta mi to. Ne, javnost ne razumije, ne shvaća. Samo čuje, ne sluša. Percipira prema ovome ili onome...osuđuje...no jesi li u mojim cipelama? Nisi. 

Što ima u mom pogledu? Zbunjenost, neprofesionalnost, znatiželja, nada. No...nije ni bitno što ima u mom pogledu. Mrzim odnose s javnošću. Zašto?

Zato što na tom području svi zakazujemo. I mrzim zakazati. Riba sam u horoskopu. Radim nešto što ne želim. Uvijek kada želim jedno, okrenem se za drugim. I oklijevam. Mrzim oklijevati. Teško mi je kada moram reći - odlazim -. Uvijek bi nekako voljela ostati...za svaki slučaj...

No onda dođe točka kada shvatim da radim za druge. Ne za sebe. Druge činim sretnima...zato što radim nešto što ne volim, a opet oklijevam odustati...otići. Zaprvo, volim pobjeđivati. Svi vole pobjeđivati. No, ne možemo svi pobjediti. Zar ne? Možda sam sebična. Sigurno jesam i zovem se Narcis. No zašto nešto raditi s grčem u želucu? Nabijat si stres zbog drugih? 

Učinila sam nešto za sebe. Za moj psihički odmor. Otišla sam. Nakon godinu dana što sam govorila za sebe - uspjet ću, zacrtala ciljeve...odustala sam.

Zbog čega? Zbog sebe. Nije to moj put. Neću ići putem koji mi ne odgovara. Ako postoji i jedna stvar koju mogu učiniti da se osjećam bolje, učinit ću je. I jesam. No...svejedno...sastavljala sam mail i razmišljala - kako će oni to shvatiti, kako će razumjeti? Što će reći o meni? Kakva ispadam u njihovim očima? Jeli ovaj mail dovoljno dobar? Kakva pitanja će mi postavljati? Ima li ovo smisla u njihovim očima?- To je ono što vam naprave odnosi s javnošću. 

Konstantno se preispitujem. Mrzim to raditi. Čini se da sve stvari koje mrzim raditi moram raditi. Zato što je to valjda dobro za mene. 

No, iskreno...mah...sebična...uglavnom, sve se svede na ovo - stres manje. 

Živio smjeli um!