Noć je bila duga. Teško je bilo zaspati sam žudeći za zagrljajem i toplinom. U mislima povijest koju ne razumijem, a opet..moram je prihvatiti. To je dio njega. To je...on.

Vuk dlaku mijenja, no ćud nikada? Ili je ćud uvijek bila ista...nevina i dobra, no dlaku je promijenio na dvije noći? One noći koje ne mogu shvatiti. Ono što mi je nerazumljivo i bolno. Nema se tu što razumjeti? Desilo se...a iza svega sam bila ja. Bol zbog mene. Ne tiče me se? Ne želim da me se tiče. Ne želim biti dio toga. Ne uvlači me u to, ne govori da sam ja razlog. Ne želim čuti. Ne želim shvaćati. Ne želim biti dio toga...a jesam, očigledno jesam. Ne želim to.

Želim izbrisati povijest. Gumicom. Krenuti život ispočetka. Ponovno ući u svoje tijelo, ponovno se roditi. Teško je biti perfektionist s buntovnikom u srcu...teško je. Teško je razumjeti, prihvatiti neshvatljivo...biti kriv za ono što ne želiš da se ikada dogodilo. 

I opet mislim na svoju ružu...ružu u dvorištu. Koliko ću puta morati srce oderati o taj trn? Koliko puta pustiti krv da teče iz mene? Život mi prolazi. 

Sjedim na stanici gdje upravo stiže posljednji vlak danas. Razmišljam o njemu...sjest ću na njega i on će me odvesti u zemlju mojih nada? Ili ću ostati sa svojim lijepim i toplim sjećanjima. No svako lijepo sjećanje ima svoj strah - da će se rasplinuti.

Dovoljna je jedna rečenica da se ubodem na taj ružin trn. Jedna rečenica koja će učiniti da mi savjest tiho radi i podsjeća me...na ono najgore. Na ono iza čega stojim ja. A ne želim biti tamo. Nije moja krivnja. Zaista, nisam ja kriva zbog tvoje ćudi i dlake. Nanosiš mi bol okrivljujući me za svoja svjesna djela. 

Ne čini to...ja u svom koferu budućnosti imam svoje snove, sjećanja, nade i vjeru. Ne zadiri u to! Ostavi ih takvima.

Ja nisam kriva...i dalje nosim svoj kofer budućnosti sa sobom i ako se spotaknem o tebe, otići ću. 

Ne mogu se stalno spoticati, ovo malo srca derati o ružin trn. Ne mogu. Previše je bolno. Snosi odgovornost za ono što si učinio. I ne pleti me u svoju povijest, tu bolnu priču za mene!