Ovo će biti jedan mali kratki serijal u skladu s tekstom od Paula Coelha koji nosi već napisani naslov. Neću ga prenijeti u cijelosti. Dio po dio.  Kad ga čitam osjetim onaj žar vjere i vjerujem da ću i ja jedan dan biti barem dio tog teksta...da ću se prepoznati u njemu. 

Danas sam ga ponovno čitala. Prvi puta da sam se prepoznala u ovom tekstu. Točnije, u prvom tijelu teksta koji glasi:

"U trenutku kada krene, ratnik svjetlosti ispituje Put. Svaki kamen, svaka okuka, iskazuju mu dobrodošlicu. On se poistovjećuje sa planinama, s potocima, prepoznaje po jedan djelić svoje duše u biljkama, u životinjama, i pticama na polju."

Počela sam svijet gledati drugim očima. U svemu vidim djelić sebe. U životinjama, biljakama, rijekama, vjetru...sve to danas smatram životom. Divim se prirodi. Lijepa je...mogla bih reći da i je gorda. I u toj svojoj ljepoti, meni je zastrašujuća.

I kad se poistovjetim sa onim što me okružuje, uplašim se. Toliko je bića na zemlji, toliko neistraženih područja. Osvajati vrhove planina ponekad za čovjeka znači smrt...a poistovjetiti se s njima? 

Možda jednog dana postanem dječak koji traži blago...pa odem na kraj svijeta i počnem razgovarati sa vjetrom, nakon čega se vratim pod stablo gdje sam i prije čuvala ovce, te ga tamo otkrijem. 

Ponekad je potrebno prijeći težak put da bi shvatio da je ono što tražiš točno ispred tebe...