Nedavno sam napisala članak o Vedama i kako sam prisustvovala jednom predavanju. Kasnije sam vidjela tog dečka koji je držao to predavanje u domu i razgovarala s njim. 

Puno je rekao. Previše za moj mali organ koji se nalazi u šupljini lubanje. 

Uvijek mi kasne informacije. Prvo čujem, pa to moj mozak obrađuje nekoliko dana, sati...tjedana, mjeseci..nebitno. Dana mi informacija uvijek pronađe svoj put i smjesti se baš u pravu malu sivu stanicu. Poirot Agathe Christie bi bio ponosan na mene! Dobro, nisam baš toliki genije..

Uglavnom, shvatila sam koliko sam krivo gledala na ono više biće, silu. 

Gledala sam kroz snagu svog uma. Dakle, Biblija kaže da smo svi stvoreni na istu sliku, Njegovu. Ja sam to gledala na način da mi svi imamo tu moć u sebi. U snazi našeg uma i da samo moramo doprijeti do toga. Mislim da je to krivo gledanje u potpunosti. 

Ne znam iz kojeg razloga gledam drukčije sada. No mi nismo bogovi, niti bogovi možemo postati. Možemo pronaći snagu, možemo se uvjeriti u snagu našeg uma, možemo utjecati tom snagom na određene događaje. Ali imati snagu jednog Zeusa ili vrhovnog bića ili sile. Ne. To ne možemo. 

Ono čemu se treba težiti biti bliže tom višem biću, toj višoj sili. Ne posjedovat to. Samo biti blizu, osjetiti da je ono tu. Biti u dodiru s tim.

I djelić toga je u svima nama. Svakim udahom ulazi u nas, svakim izdahom mi vraćamo informaciju. Nismo je svjesni, no u nama je, kraj nas. 

Čudno, sve je to...tako blizu i tako daleko.