Još jedna priča za koju je magicus odlično mjesto! I dalje mislim na onaj urednički kutak gdje nas je urednica potaknula da govorimo i razmislimo o svojim iskustvima o svojim stavovima prema alternativi, ezoteriji i sličnom. 

Počela sam čitati knjigu koju sam dobila od Magicusa i za koju sam Vam zahvalna iz dubine duše! Velika vam hvala! Knjiga doslovno za mene. Meni po mjeri. Baš ste me pročitali. Odličan vodič za mene. Jednostavno je odlična i hvala vam punooo!

Evo vrzmaju mi se svakakve misli u glavi. Ali ne u smislu da ja razmišljam o nečemu pa se zapitam o nečemu, nego mi dolaze slike na oči. Za neke znam da su volja moje mašte, za druge znam da mi ih šalje podsvijest. Nekada mi predoče budućnost. Trenutak budućnosti.

Nije to deja vu, nego nešto drugo. Doslovno kao da imam fotoaparat koji odmah izrađuje slike. I svaka slika mi prijeđe preko očiju, neke odbacim jer su plod moje mašte i mojih asocijacija na nešto što sam upravo čula ili vidjela. No druge su drugačije. One su stvarne. Nije mi se ovo prvi puta dogodilo. Niti ih mogu prizvati kada hoću. Ma ne znam ja to objasniti. 

Jednostavno mi padnu na oči kao grom iz vedra neba. Danas je to bio moj otac, premda ne znam zašto. Sjedio je za stolom, večerao je. Stolnjak je bio bež sa uzorcima ruže. Ispred njega jelo i francuska salata. Jeo je. Pogled na tu sliku je bio s njegovih leđa. Dakle, s ulaznih vrata. 

To mi je palo napamet sat vremena prije nego li sam došla u kuću i vidjela isti prizor. 

Ovo je možda nekakva slučajnost, moja jaka intuicija. Ali nisam razmišljala o njemu. Hrpa mi slika padne na pamet, hrpa stvari i informacija koje moj mozak razrađuje.

No ovo nije prvi puta. Ako se nešto dogodilo i ne znam tome uzrok, obično uzrok bude ona stvar koja mi prva padne na pamet. Uvijek pogodim, odnosno uvijek mi dođe slika na oči. 

I zaista nekada time doslovno predvidim nekakve događaje koji mi nisu bitni u danom trenutku, niti imaju veze s određenom stvari koja me brine u tom trenutku. Ali, to su prizori koje ću vidjeti, događaji koji će se dogoditi. 

Pišem ovo jer sam se oslobodila straha pisanja o ovakvim temama, no i dalje mi je čudno. Meni se događa. I strah me. Toliko mi slika prijeđe preko očiju, toliko loših stvari da nekada i naglas izgovaram da se to nije dogodilo da se to neće dogoditi...ponekad i plačem. 

Ne znam imam li ja nekakav psihološki problem ili bolujem od nekakve duševne bolesti. Svakako su čudni ti trenutci kada točno predvidim nekakve sekunde u budućnosti, ti bljeskovi.