Ponekad se poslije nekih ljudi osjećate kao da želite vrištati. Ljuti ste jer je netko dotaknuo jedan dio vaše duše, polako se uvukao ondje gdje čuvate najranjiviji dio sebe... i onda otišao. Ostavio samo gorak okus u ustima, toliko gorak da žalite što ste uopće sreli tu osobu. 

Svaki novi dan donosi i nova iskustva, kako dobra tako i ona loša. E sad, što reći takvom čovjeku? Osobi koja tvrdi da vaš ego gori, dok za sebe tvrdi da je svetinja, osoba koja se istovremeno žali što stvari nisu drugačije a ne čini apsolutno ništa da to isto promijeni, osoba koja želi dobiti sve, a ne uložiti ništa? Ove stvari uputiti takvoj osobi nemojte baš nikada učiniti naglas. Jer ispada da ste vi ti koji ste egoistični, da pričate o sebi i da ste...kako me ono nazvala ta osoba..a da - retardiranom! 

Hmmm.. mislim da je ovdje u pitanju neki pasivni mentalitet koji se ne može dogovoriti sam sa sobom što želi uopće i koliko to želi (pod uvjetom da želi xD)? Ili sam ja u krivu? 

I najbolji komentar ikad: "Ako itko radi na sebi, to sam onda ja." U sljedećoj izjavi "Ja sam izrod". Što nadalje dovodi do...kontriranja samom sebi. 

Ponekad je tim ljudima potreba pomoć, definivino, no savjet: Nikad, baš nikad ih nemojte usmjeravati, čak ni ako imate dobre namjere. Ukoliko vam oduzimaju previše energije, maknite se od njih.

Evo, ne mogu se sami sebi načuditi da i takvih osoba imam...točnije, da sam imala, u svojoj blizini. Drago mi je da više nemam posla s tim tipom ljudi.

Nitko nije savršen, no važno je prizemljiti se ponekad i osvijestiti neke očite stvari. Dok je u drugim prilikama važno...odljepiti se od zemlje i letjeti..visoko - barem dok ne padneš.