I opet sjedim
kraj prozora
gledajući kišu
u svoj njenoj ljepoti.
Opet osjećam
onaj smrad tuge.
Ne pretvaraj me
u nešto što nisam.
Ne stvaraj mi
nemir u srcu.
Ne miješaj me
u neko svoje "ja".
I ta staklena kiša
ljepota ove tuge
što osjećam
pada lagano.
Tjera me
da vrištim.
Duboko u sebi.
Ne tjeraj me
da se iskalim na tebi.
Ostavi me u mojoj tišini
dok promatram ovu prekrasnu kišu.
Volim kišu, kao i oblačno vrijeme...volim i kad nema sunca, a vani ima zraka. Imam nekad osjećaj da tih dana zaista mogu ...sve...
bglavac
edin.kecanovic
