Uvijek i zauvijek će valjda biti dobra fora ona s polupraznom  čašom. I objašnjenje kako je vidi optimist, kako pesimist, a kako realist. Mogla bih reći da sam od svega nabrojanog pomalo. 

Ma iskreno, ja bi u tu priču dodala limun i votku i sol i još jednu čašu. Za nas dvije. 

Tu drugu čašu dala bi sebi. Starijoj sebi. I tako bi nas dvije prvo popile vodu, a onda podijelile votku i limun. 

Ja bi njoj pričala o svojim greškama, usponima i padovima. Ona bi me slušala sa osmijehom na licu i pronicljivim očima. Ona je ja. 

Pitam je: "Jesi li razočarana sobom?".

Ona odgovara: "Nisam."

Razmišljam...odgovaram: "Ma, dobro. A koji je put do uspjeha? Jesmo li uspjele"

Prekine me i kaže: "Čekaj, definiraj uspjeh. Mi? Nismo uspjele. Ti si uspjela."

Prije nego odgovorim pitam samu sebe što je to uspjeh. Zašto trčim ondje? Što to ima u toj riječi? Zašto baš svi žure k tom cilju? Barem svi koje je znam. Želim li uspjeti? Želim biti zrelija osoba. Želim biti ta žena koja je ispred mene. Pronicljiva, mudra. Posjedovati taj mir u srcu koji se vidi u njenim očima. Želim biti ta jednsotavna i sretna žena. Sad me to već pomalo pati..to pitanje i očito vidi to na mom licu. 

Kaže mi: "Da...shvaćam te. Znam što osjećaš i o čemu razmišljaš. Nekad davno i ja sam sjedila s tvoje strane stola. No, dijete...ne trči nikuda. Sve će ti doći u vrijeme kada bude vrijeme da dođe. Opusti se."

Pa nazdravimo i rastanemo se. 

Valjda neka poanta članka bez iste bi bila da... da imamo viziju onoga što stoji pred nama. Nekad će to biti prazna kuća, ponekad prazan novčanik. Nekad će biti samo čaša u pitanju. No mi smo ti koji sve što vidimo, možemo gledati i na drugi način.