Svi danas bježe. Bježimo od svega. Bježimo nigdje. Zašto?

Ljudima se teško suočiti. Najteže se suočiti. Najteže nam je ustati, nadviti se nad strahom i pokazati da smo mi ti koji odlučujemo hoćemo li se bojati, hoćemo li pobjeći, hoćemo li se suočiti? Ili ćemo samo otići podvitog repa ne razmišljajući ni o čemu. 

Svima nam je lakše ići linijom manjeg otpora. A što je s onom linijom većeg otpora?

Bježimo. Mislimo da ćemo time odagnati naše probleme, stres, pritisak koji osjećamo dok bježimo. No lakše nam je. Nisam morao danas...sutra ću. Drugi puta ću, još bolje. Koliko je bolje?

I onda se desi da društvo pribjegava raznim opasnim ovisnostima koje mu na neki način "olakšavaju" podnijeti situaciju. No...bol i stres se nedaju zavarat. Neće to samo tako odlepršati...da bi to dalo petama vjetra, potrebno se suočiti. No rijetki su ti koji to čine. Rijetki su hrabri.

Ponekad smo kukavice, prave kukavice. I ne želimo...ne želimo pogledati stvarnosti u oči...lakše je baviti se nekakvim iluzijama i živjeti u našem imaginarnom svijetu. Mozak je zaista čudesna stvar. 

Pa se desi da počnemo piti alkohol i utapamo svoju tugu, jad i bol u njemu. A što se zaprvo događa? Bježimo. 

Zatim se drogiramo...imamo halucinacije, smijemo se...a čemu to? Da bi pobjegli od stvarnosti.

Onda gutamo kojekave tabletice...crvene, roza, zelena i plave...zbog čega? Kako bi se "smirili" jer nismo dovoljno zreli prihvatiti svijet. Stvarni svijet. Nismo u stanju nositi se s njim. 

Uvijek se skrivamo iza nekoga ili nečega. Rijetki su ti koji izađu pred svijet, pred stvarnost. Oni koji se suoče.

Istina je kada kažu da smo sami sebi najveća prepreka...

No onaj osjećaj olakšanja kada se suočite i znate da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći...onaj osjećaj kada znate da ste napravili sve što možete i riješili problem koji Vas je podsvjesno mučio...ona bol koja je nestala nakon što ste isplakali dušu...

Sve je prošlo kada ste se suočili. Ali divan je osjećaj znati da možete.