TIBETANSKA UMJETNOST

 

Sve donedavno, Tibetanci su svaki dio svojega života promatrali  budističkoga gledišta.

Naobrazbu, administraciju, gospodarenje zemljom i proizvodnju nadzirali su ili su na njih utjecali moćni lame ili samostani.

To je bio svijet u kojem su izbrisane sve granice između prolaznih i duhovnih područja, svijet u kojem je dalaj-lama bio ujedno i poglavar države i vrhovni autoritet u duhovnim pitanjima.

Stoga je doslovno cjelokupna tibetanska umjetnost po svojoj svrsi bila religiozna.

 

 

 

 

Umjetnici i obrtnici radili su za samostane i hramove, a njihovi najbolji uradci nalazili su svoje dragocjeno mjesto u svetištima, kapelama i samostanskim knjižnicama.

 

 

Kipovi su klesani i izlijevani radi štovanja; dragocjeni metali kovani su u svjetiljke te gorionike za tamjan na hramskim oltarima; maske su izrađivane za vjerske procesije, a fine tkanine i nakit – uglavnom uvoženi iz Indije i Kine – rabili su se za odijevanje kipova božanstava ili za obrubljivanje slika izrađenih u obliku svitaka, koje imaju ključnu ulogu u tibetanskoj pobožnosti.

 

Ova religiozna umjetnička aktivnost u

samom Tibetu traje i danas, premda u nešto smanjenom opsegu nakon pljački iz ranoga razdoblja kineske komunističke okupacije.

 

 

Vjerski kipovi imaju važnu ulogu u budizmu.

Skulptura nije jednostavno podsjetnik na kozmičke stvarnosti te uspomena na Buddhu i velike učitelje iz prošlosti.

Svaki kip je prije svega živuća prisutnost, stvarno utjelovljenje onoga što je njime predstavljeno.

 

 

U Tibetu i drugdje postoji običaj da se u kipove tijekom njihova posvećenja stavljaju predmeti kako bi se iz sirovih zemaljskih materijala – bakrene legure, kad se govori o većini tibetanske skulpture – preobrazili u živuću stvarnost.

 

Predmeti koji se umeću u kipove uvelike se međusobno razlikuju, no to su općenito mali svitci s ispisanim ili otisnutim molitvama i mističnim dijagramima koji se odnose na božanstvo ili osobu koju prikazuje kip. 

 

 

 

Jedan od ključnih elemenata je drveni držak il iverak (sogshing). „drvo života“, koji služi kao živuća „os“skulpture.

Kipovi povijesnih osoba također sadrže uspomene vezane izravno uz pokojnika – često malo pepela skupljenog nakon kremacije preminulog.

 

 

Nakon što je kip na takav način jednom „oživljen“, s njim se postupa kao sa živim bićem.

Zbog tog su razloga kipovi obično odjeveni, posjednuti te im se donosi hrana, voda i ostali darovi.

 

 

 

 

Žrtveni kolači izrađuju se od maslaca i tsampe (preprženoga ječmenoga brašna), no isto se tako kipovima nude i kolači od obojene gline.

 

 

Ključni dio štovanja čini paljenje svjetiljki na maslac, kojih ispred najvažnijega i najomiljenijega kipa može biti i tucet.

 

 

Poput skulpture, i tibetansko slikarstvo na platnenim svitcima (thangke) također posjeduju više od dekorativnog karaktera.

Na takvim slikama prikazuju se božanstva, sveta bića ili svetci, a oživljavaju se posvetnim molitvama zapisanim na poleđini slike.

 

 

 

 

 

 

Ponekad se tome može dodati i otisak ruke lame koji je izveo posvećenje slike.

Thangka-slike obično se vješaju unutar kapela u skladu s liturgijom i obrednim običajima određenoga samostana ili hrama.

Prikazi koje sadrže mogu imati didaktičnu funkciju, a obični štovatelj im isto tako može iskazivati štovanje.

Neke thangka-slike mogu vidjeti samo sudionici kao dio svojega mističnoga treninga. 

 

 

DUH U DIMU

Uporaba tamjana predstavlja važan dio tibetanskoga ritualnoga života, a prenosivi gorionici za tamjanuobičajeni su dio budističkih oltara.

 

 

Izrađeni kovanjem metala u različite oblike – od zastrašujućih glava s otvorenim ustima do pravokutnih kutija sa šupljikavim poklopcima – gorionici za tamjan često su ukrašeni s osam povoljnih znamena.

 

 

Uz osam povoljnih znamena, gorionik od bakra i srebra s gornje slike također je ukrašen i „kotačem dharme“, sa čijih se strana nalaze dvije srne, simboli Buddhine prve propovijedi u parku Srna u Sarnathu.

 

 

 

nastavlja se...