MAGIJA KNJIGE

 

 

Od mnogih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga.

Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dijete čini zapravo prve korake ka jednom vještačkom i neobično složenom svijetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan.

Bez riječi, bez tekstova i knjiga, nema povijesti, i ne postoji pojam čovječanstva.

Ako netko želi pokušati da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u povijest ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga.

Mi smo, doduše, uvjereni da bavljenje poviješću i povijesnom  mišlju krije razne opasnosti, a u posljednjim decenijama naši su osjećaji izražavali snažan revolt protiv povijesti, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo naučiti kako odricanje novih porobljavanja i zaposjedanja duhovnih nasljeđa našeg života i mišljenja još uvijek ne izražava našu čednost.

Kod svih su naroda riječi i spisi nešto sveto i magično; imenovanje i pisanje su praiskonske magijske radnje, magično osvajanje prirode kroz duh.

Posvuda se u svijetu dar svetih spisa slavi kao božansko porijeklo.

Kod najvećeg broja naroda pisanje i čitanje bijahu svete tajne, vještine koje je posjedovalo samo svećenstvo; bijaše velika i neuobičajena stvar ako bi se kakav mladi čovjek odlučivao da se preda ovim moćnim tajnama.

A to nije bilo lako izvesti — trebalo je iskupiti se darovima i žrtvama.

Od vremena naših starih demokratskih civilizacija, plemenitijih i svetijih nego danas, ova je tajna stajala pod božanskom zaštitom, nije se nudila svakome i do nje su vodili teški putovi.

Teško si možemo predstaviti što je u kulturnom hijerarhijsko-aristokratskom uređenju značilo kad je netko, u narodu analfabeta, bio vičan tajnama rukopisa!

Bila je to moć, bijela i crna magija, talisman i čarobni štapić.

Sada je to naizgled potpuno drugačije.

Danas je, čini se, svijet spisa i duha otvoren za svakoga; danas, čini se, umijeće pisanja i umijeće čitanja predstavljaju nešto malo više od umijeća disanja ili, u najboljem slučaju, umijeća jahanja.

Danas je, čini se, sa spisa i knjiga skinut veo izuzetne časti, čarobnjaštva i magije.

Samo još u religijama postoji pojam »svetog«, knjige koja se otvara; ali, pošto danas nijedna doista moćna religija ne preuveličava značaj propagiranja biblije kao laičke lektire, u stvarnosti nema više nijedne svete knjige.

Izuzetak su pobožni Jevreji i pripadnici nekih protestantskih sekti.

Tu i tamo postoji propis da se prilikom službene zakletve polaže ruka na bibliju ali je ova gesta polumrtvi ostatak nekada plamtećih snaga i za prosječne ljude ne sadrži više, kao ni sama formula zakletve, staru magičnu moć.

Knjige su prestale biti tajnom; dostupne su svakome.

Ne želimo dopustiti da se ruši ugodan osjećaj postignutog napretka.

Želimo se radovati što čitanje i pisanje nisu više privilegija jedne zajednice ili kaste, što je od pronalaska štampe knjiga zajednička, što je postala rašireni upotrebni predmet, što veliki tiraži omogućuju jeftinu cijenu knjige i što svaki narod svoje najbolje knjige (takozvane klasike) može učiniti pristupačnim i za najsiromašnije.

Ne želimo se žalostiti zbog toga što je pojam »knjige« izgubio gotovo svu svoju negdašnju uzvišenost i što izgleda da u posljednje vrijeme, zbog kina i radija, knjiga čak i u očima mase još više gubi na vrijednosti i odgojnoj moći.

Ali, nipošto ne bi trebalo da se bojimo budućeg istrebljenja knjige; naprotiv, što se određene potrebe za zabavom i narodne potrebe za učenjem mogu više zadovoljavati kroz nove pronalaske, utoliko knjiga više dobiva na dostojanstvu i autoritetu.

Jer, ubrzo će se i najdjetinjastijem pijanstvu napretka nametnuti saznanje da rukopis i knjige imaju funkcije koje su vječne.

Pokazat će se da formuliranje putem riječi i predavanje ovih formulacija putem spisa nije samo važno pomoćno sredstvo već uopće jedino sredstvo čijom snagom čovječanstvo zadržava povijest i trajnu svijest o samom sebi.

 

 

 

Hermann Hesse (1877 - 1962)