Mevlana Dželaludin Rumi turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa

KAZIVANJA IZ MESNEVIJE

Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.

 

PRIČA O LAĐARU I JEZIKOSLOVCU

 

U davna vremena u gradu na obali mora živio je jedan lađar.

Dakle taj čovjek imao je lađu kojom je prevozio putnike s jedne obale na drugu.

Bio je vičan svom poslu i sposoban da u mrkloj noći sigurno preveze ljude preko uzburkanog mora.

Prevezao je svojom lađom mnoge ljude, crne i bijele, trgovce i zanatlije, i kako je bio vedar i pošten čovjek, svi su ga voljeli i poštovali.

 

Jednoga dana na njegovu lađu ukrca se čovjek drugačiji  od svih koje je lađar di tada prevezao.

Bio je to jedan nizak i debeo čovjek, crvenog lica, s koga se odmah moglo vidjeti  da se radi o oholoj i gruboj osobi.

Na sebi je imao usku odjeću i držao se tako da je bilo jasno kako želi pokazati da je bolji od drugih ljudi.

Pod rukom je nosio nekoliko debelih knjiga i hodao je tako što bi se isprsio i visoko podigao glavu.

Izgledalo je kao da očekuje da ga ljudi iz poniznosti ljube u ruku.

Ukratko, bio je to jedan ohol i uznosit čovjek.

Čim sjede u lađu, obrati se nabusito lađaru: „Znaš li pravila gramatike?“

„Pa, i ne baš“, odgovori lađar, a ovaj na to reče: „Eh, pa ti si dakle proćerdao uzalud pola svog života!“

 

Lađar se osjećao nelagodno, pa pokunjen sjede u jedan ugao.

Ovaj čovjek bio je jezikoslovac, stručnjak za gramatiku, i u svojoj oholosti smatrao je da je njegovo znanje najvažnije na svijetu i da su svi oni koji nisu gramatičari poput njega obične propalice i bezvrijedni ljudi.

Volio je vrijeđati i omalovažavati one koji nisu pročitali mnogo knjiga i izučili visoke škole.

 

I tako, lađar i jezikoslovac plovili su morem, šuteći i ne gledajući jedan drugoga.

Lađar je bio tužan što na lađi ima ovako oholog putnika s kojim ne može razgovarati, a gramatičar je smatrao da je neuki lađar nedostojan sugovornik za njega.

 

Odjednom, nebo se smrači, poče žestok pljusak i podiže se oluja.

More se uzburka i podigoše se golemi valovi koji su opasno ljuljali lađu.

Bilo je jasno da će se lađa prevrnuti i da će se lađar i gramatičar uskoro naći u moru.

 

Lađar se tad obrati gramatičaru: „Znaš li plivati?“

„Ne, o prijatelju, ali nadam se da ćeš mi nekako pomoći!“, drhteći od straha odgovori gramatičar.

„Eh, pa ti si onda čitav svoj život proćerdao uzalud!“, reče mu lađar i dodade:

 

Zalud tvoje znanje, ti oholi stvore,

uskoro će našu lađu da proguta more;

čemu sada nauka iz debelih knjiga,

kako da se spasiš jedina ti briga,

a sve i da si na svijetu čovjek najučeniji,

ružno je da misliš kako od drugih si vrjedniji.

 

Ako samo malo razmislimo o ovoj priči, shvatit ćemo da nas ona, pored ostalog, uči nečemu veoma važnom – onaj tko se oholi zbog svog znanja, imetka, ljepote ili porijekla uistinu je jadan i prezira dostojan čovjek.

Uostalom, onaj tko je istinski učen i mudar nikad se neće oholiti i dobro će znati da su svačiji posao, svačiji zanat i umijeće vrijedni poštovanja.

Ono što je važno jeste da čovjek dobro i valjano obavlja posao kojim se bavi i da svoju zaradu stiče na pošten način.

A što se čovjek više oholi i više vjeruje kako je bolji od drugih ljudi, on je sve jadniji i smješniji.

Trudimo se zato da budemo skromni i pristojni, i molimo dragoga Boga da ne budemo oholi i umišljeni.

I zapamtimo – koliko god da znamo i što god da smo naučili, to nije razlog za oholost, jer ono što ne znamo mnogo je veće.