Mevlana Dželaludin Rumi turski sufi, perzijski pjesnik, učenik prava, teolog i učitelj tasavufa

KAZIVANJA IZ MESNEVIJE

Mesneviju (Masnawî Ma‘nawî) su slavili kao jedinstveno objavljenje ezoterične istine davno prije negoli ju je Džami (Çâmî) nazvao “Kur’anom na perzijskom jeziku”.

PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE DRUGOVAO S MEDVJEDOM

 

U davna vremena desila se priča koju ljudi i danas često pričaju.

Naime, neki hrabar i snažan mladić šetao je šumom, kad odjednom začu iz grmlja očajno cviljenje.

Priđe i vidje da se oko jednog medvjeda omotala ogromna zmija.

Spremala se da ga ugrize, medvjed se branio, ali zmija ga bijaše čvrsto stegnula oko vrata, tako da se medvjed već počeo daviti.

Mladić pritrča, poteže svoj mač i odrubi zmijurini glavu.

 

Kada medvjed vidje da je mrtva zmija ljuta

mladiću se zahvali po hiljadu puta,

otada mu medvjed posta vjeran kao pas,

od momka se odvajao nije ni na čas.

 

I zaista medvjed je otad stalno bio uz mladića koji mu je spasio život.

Kamo god da je ovaj momak išao i ma što da je radio, medvjed je stalno bio uz njega.

Moglo b se reći da su njih dvojica bili najbolji prijatelji.

 

Jednom su mladić i njegov medvjed putovali nekamo, kad ih susrete neki čovjek i veoma se začudi što vidi skuša medvjeda i čovjeka.

Zato upita mladića: „Kako to da je medvjed tvoj suputnik? Nikad prije nisam čuo, a kamoli vidio, da se medvjedi i ljudi druže!“

Mladić mu ispriča kako je tog medvjeda spasio od zmije, kako su njih dvojica otad nerazdvojni i kako se druže kao najbolji prijatelji.

Kad sasluša mladićevu priču, ovaj čovjek reče: „O momče, nemoj se naljutiti, ali mislim da bi za tebe najbolje bilo da se tog medvjeda oslobodiš kako god znaš.

Vjerujem da ti je taj medvjed zahvalan i da te voli, ali on ipak nije pametno biće i vaše druženje će se, bojim se, loše završiti.

Znaj da je čovjeku bolje i da se druži s vlastitim neprijateljem nego s budalom koja ga voli!“

 

Mladiću nije bilo drago to čuti pa odgovori: „A što ima loše u tome da se čovjek druži s medvjedom? Mislim da si ti zloban čovjek i zato hoćeš pokvariti naše prijateljstvo!“

 

Uzalud mu je ovaj pokušavao objasniti: „Vjeruj mi da nije dobro družiti se s nekim slabe pameti, jer to će druženje naposljetku biti na tvoju štetu.

Zaista ti želim samo dobro, a ja nisam zloban čovjek i nikome ne mislim ništa loše.“

Kad vidje da ga mladić uopće ne sluša, čovjek ga pozdravi i ode svojim putem.

 

I tako su mladić i njegov odani medvjed još dugo živjeli u prijateljstvu.

No, jednog dana mladić je otišao u šumu sjeći drva, a s njim je naravno bio njegov medvjed.

Radili su cijeli dan, a poslijepodne mladić odlući da se odmori, pa leže pod jedno stablo na svog prijatelja.

Tad doletje muha i sleti mladiću na lice.

Medvjed je pokuša otjerati, ali muha je bila uporna i , koliko god da je medvjed tjerao, stalno se vraćala i spuštala na čelo mladića koji je spavao.

Medvjed se tad razljuti i pomisli: „Zar da ova bijedna muha remeti san moga prijatelja! E sad ću je ja naučiti pameti!“

 

Onda tupavi medvjed skoči i dohvati jedan ogroman kamen, podiže ga iznad glave i baci ga na muhu koja je upravo bila sletjela mladiću na nos.

Naravno, kamenom tako razmrska mladiću glavu i na mjestu ga ubi.

 

I tako se, eto, od davnina kaže:

Teško onom ko druga u budali nađe!

Kad te budala voli to je k'o da te medvjed voli,

od takve ljubavi naposljetku glava će da zaboli.

 

Jasno nam je sada zašto ovu priču mudri ljudi od davnina pričaju svojoj djeci.

Shvatili ste, sigurno, da je ovaj medvjed želio dobro svom prijatelju, ali u svojoj gluposti  ga je ubio.

Pripazimo zato, da naši prijatelji budu pametni ljudi, jer druženje s onima koji ne koriste svoj um završit će prije ili kasnije loše po nas.