Oluja je u nama. Nosi nas u neosvjetljene uglove svijesti. Diže u visine mogućih i nemogućih želja.

Siđi u podnožje uma. Svijest šapuće: Ma pusti sve, usredotoći se na sebe. Shvatila si odavno -zna se - bez svakog sve je put stvarnosti ... zašto to ne prihvatiti? Pozvani smo za to što radimo....da, ne, zar je bitno? 

Ne možemo sve što bi željeli.  Mjenjati univerzum? Ne ti, ne sama. On je oblikovan van tvojih znanih misli. Ipak znaš ... dok postoje strahovi sve će biti onako kako ne želiš, uostalom kako nitko ne želi. Ti si samo okidać za protok energije koja je žila kucavica svemu. Samo jedno malo krvno zrnce. Ne sviđa ti se to?

 Odbacuješ vidjeti koliko ti je dobro, jer želiš da je svakome dobro.  Ne brini zbog nićeg, brini za sebe. Odbacila si mnoge strahove, sad ih sasjeci u korjenu. Dok to ne učiniš neprestano ćeš se žaliti.Oni su zlo koje svakoga sputava da jasno vidi stvarnost. Da jasno vidi sebe. Za drugo ne treba brinuti kao ni itko za tebe.