Pognute glave, uz pokoru, smiješak i odobravanje, svjesno sudjelovanje u nećem što bi želio a nemoguće je, uz iluziju da će se time promjeniti svijet i svijest činila mi se suludom. Oduvjek sam znala da treba uskladiti sebe u životne situacije da bi ti bilo dobro.Bunila sam se, jer sam (po svome) jasno vidjela i osječala što je što.No često svjesno sam to previdjela zbog okolnosti u kojima sam se našla. One su važan dio u kreaciji svega, priznali mi to sebi ili ne., jer svatko ima svoje što je što. Ali sam znala da vrijedi pokušati, vrijedi se boriti za dobro. Na kraju sam uvidjela da je to nemoguće u globali. Sve vrijedi samo osobno. Ništa novo, samo još jedan pokušaj već mnogo puta isprobanog obrasca. Čovjek se uvijek nada. Ali moram se boriti samo za sebe. Uvijek je bilo razloga zbog kojih sam morala drugačije, ali sama. Biti sam ne znaći biti sam, to je nešto osobno, ne može se ispisati riječima, to se osječa.

Koliko god sve ovo izgledalo besmisleno i nerazumljivo  svjetlo je koje se nikada nije ugasilo u meni.