Nedjeljno jutro je sunčano, ali već pomalo miriši na jesen...

Pod prozorima čujem gugutke, kao u rano proljeće...

Baš je čudovito i mješovito ovo ljeto...

Vani je ugodnih 17 stupnjeva i sve je nekako usporeno, kako i treba biti nedjeljom...

Današnja uvodna rečenica Josipa jankovića me podsjeća na ispravno ponašanje u skladu sa sobom  i svakim trenutkom koji proživljavamo...

„Dragi prijatelji,

Jučer se nisam javljao jer mi je bilo potrebno šutnje i tišine a u takovom ozračju su rijeci nemoćne i slabe da izraze bol…“ 

Da, doista, možda je ljekovito neke tuge odšutjeti… 

Tuga nas tjera na povlačenje…

Gnjev i ljutnja nas čine svadljivima… 

Iako često tražimo razloge u drugima, svi imperativi su zapravo u nama… 

Oko nas su samo okidači… 

Ne znam sjećate li se mog divljeg puzavca koji je izniknuo sam od sebe…

Očarano pratim svaki dan kako napreduje… 

Razgranava se po dvorišnoj ogradi kraj koje je izniknuo…. 

Jednom mladicom se počinje penjati uz zid do kojeg je dopuzao…  

Pregršt ostalih mladica i dalje napreduje prema mom (sakrivenom) prozoru… 

Znam da arhitekti tvrde da takve biljke uništavaju fasade, ali nemam srca ništa poduzeti… 

Uživam gledati kako se razvija i raste, kako bez očiju nalazi put i oslonce… 

Učim od njega… 

Učim kako je važno ustrajavati, bez obzira na oskudicu i prepreke…  

Njegov imperativ je rasti i zelenjeti se… 

Nije li i čovjekov imperativ rasti u sebi iz sebe, bez obzira na sve…?

 

Želim vam ugodnu ovu nedjelju…! 

Vaša urednica Irida