Vedrana Rudan, osebujna i originalna pojava u našem medijskom prostoru, je oštrog jezika i britkog pera prozvala sve i svakoga  tko joj se našao na meti. I na magicusu ima dosta njezinih tekstova koje su naši autori povremeno prenosili.

Aleksandar Stanković jednako provokativan voditelj koji je nakon javnog priznanja da je upao u depresiju zbog raznih "dirigiranja" u njegovoj životnoj tv emisiji Nu2, konačno je dobio dopuštenje da sam bira goste svoje goste za emisiju.

Vedrana Rudan se liječi od agresivnog raka, pa nekako i nisam očekivala da će u razgovoru sa njim biti išta od provokacija, ironije i sarkazma, ali bilo je to razbijanje posljednjeg tabua modernog svijeta na posve privatan i ogoljeni način bez patetike i bez kukanja.

Otvoreno je progovorila o eutanaziji, svom odlasku u Švicarsku i ipak nastavku liječenja u svom gradu. Odala priznanje medicinskom osoblju bolnice u kojoj se liječi, naročito medicinskim sestrama i tehničarima koji iz najveće blizine gledaju polagano umiranje svaki dan i nastoje smanjiti patnju.

Stanković nije puno intervenirao, ona je očito iscrpljena, teško i polako govorila, kao da su oboje svoju poznatu britkost i provokativnost ostavili doma taj dan.   

I dok nas svakodnevne slike smrti, umiranja, ubojstava i suicida zatrpavaju iz svih medija, njihov međusobni razgovor je smrt i umiranje pretvorio u privatni događaj, kakav ona i jest u svojoj biti. Kaže se da se rađamo i umiremo sami iako smo između ta dva događaj okruženi mnogim ljudima.

Iako se nije govorilo o duši, vjeri, strahu, ipak je ona na kraju ponudila "suze" jer ih takva emisija treba, s glavom u rukama punim hematoma od medicinskih igla je izgovorila najbolju definiciju smrti koju sam čula: Kao da i neće umrijeti, rekla je samo da "odlazi u područje bez isgnala".