Nečije vrijedne ruke omekšavaju sivilo tvrdog betona....u mom kvartu na ogromnom platou su kraj štengica ogromne kamene žardinijere sa malo zelenila i ponekom rascvjetanom zijevalicom koje obilaze dvije starice s bocama vode i zalijevaju ih, spuste se svaki dan iz zgrada koje se nadvijaju na tim beskorisnom terasom, osim par klupica za odmor i golubova nema tu ničega, čak su i kafići svoje stolove zbili uz zidove zgrada... čini se da u svakoj betonskoj kutiji stanuje po neka nježna duša koja se brine za zapuštene gradske pustinje iako bi te javne prostore trebao održavati grad...