Nekako si mislim, da smo imalo mudri ne bi pravili toliku halabuku oko Nove godine (mislim na pucnjavu), nego bi mirno, zadovoljni i vesela srca napravili taj prijelaz iz Stare u Novu, iako je ta buka i galama starija od novih kalendara i moderne pirotehnike, jer su njome i stari narodi tjerali mrak i zlo iz svojih života.

Konzumerizam je pokvario i sva slavlja, umjesto da se zabavljamo sami iz čiste radosti druženja, konzumiramo instant zabavu koju nude glazbenici i drugi proizvođači zabave uz obilno prejedanje i hektolitre alkohola.

Na televiziji davno nasnimljen i namontiran "doček", izlizan, ofucan i potrošen, sa plitkim humorom između izvođača, no, nije bolje bilo ni na trgovima, glazbenici se pretrgavaju da zabave svjetinu, a sve to za malo slave, za jedan groš.

Nadam se da je na privatnim dočecima bilo više duha i više veselja.

Gledala sam noćas uživo prijenos mirnog studentskog protesta u Srbiji (u svim većim gradovima), tihe pobune protiv licemjerne i bešćutne vlasti prema žrtvama u Novom Sadu (15 minuta šutnje za 15 žrtava u Novom Sadu), pod geslom tihog dočeka "Nema Nove, za staru ste nam dužni", i tih znakovitih 15 minuta šutnje je bilo glasnije od obližnjih svirki u režiji srpskih gradskih vlasti. 

Ne usudim se ni zamisliti kako je bilo u ratnim područjima hladnog, bešćutnog svijeta.

I naučila sam da tišina može biti glasnija od sve buke svijeta.