Jednom davno, davno, kad je Bog stvorio svijet, odlučio je svakom živom biću

dati po jednog anđela – čovjeku, životinji, drveću, biljkama...

Tako je svaku bebu koja se s Neba spuštala na bijelom oblaku pratio njezin

anđeo čuvar pazeći da se nježno i sigurno spusti na Zemlju.

Dijete je raslo, postajalo čovjek, a anđeo je i dalje hodao uz njega, pratio ga kao

najbolji prijatelj i štitio od svih nevolja...

Kada je čovjek našao ženu, došlo je vrijeme za djecu i ta djeca također su dobila

svoga anđela.

I tako su sretno zajedno živjeli ljudi i anđeli, životinje i biljke, a cijela zemlja je

pjevala, plesala i veselo se vrtjela u krug.

Ali ljudima je takav miran život postao dosadan, pa su izmislili strojeve koji će

pjevati, pričati, plesati, veseliti se za njih i praviti im društvo umjesto anđela.

Od tada su ljudi gledali samo u strojeve, nisu više marili za anđele ni jedni za

druge.

Anđeli su bili tužni jer ih ljudi više nisu zvali i osjećali su se potpuno

beskorisnima... Njihov smisao života bio je pomagati ljudima i biti uz njih, a ako

ih ljudi više nisu trebali, zajedničko druženje nije imalo smisla...

Rastuženi anđeli razmišljali su o odlasku iz ljudskog okruženja, ali nisu se

mogli odlučiti na to da odu zauvijek. Jedan je anđeo predložio da odu na daleku,

daleku livadu, usred gore velike i visoke, pretvore se u cvijeće te tamo cvjetaju i

mirišu s nadom da će ih njihovi ljudi ipak jednog dana zatrebati...

Prošlo je mnogo, mnogo godina dok ljudi nisu shvatili da ih strojevi ne mogu

usrećiti ni utješiti i počelo im je nedostajati anđeosko društvo, kao i prisutnost

drugih ljudi i životinja. Onda su počeli malo-pomalo, najprije tiho, a onda sve

glasnije i glasnije zvati svoje anđele da se vrate.

Ali anđeli su bili daleko, cvjetajući i mirišući na svojoj udaljenoj planinskoj

livadi, gdje ih nitko nije pronašao ni znao kročiti do njih, predaleko da bi ljudske

pozive mogli čuti...

Onda je jedan dječak slučajno zalutao u podnožje visoke planine, ugledao livadu

punu anđeoskih cvjetova te poželio da se može popeti gore i pomirisati sve

cvjetove. Jedan je oblak čuo njegovu želju, podigao dječaka u zrak i lagano ga

prenio na cvjetnu anđeosku livadu.

Dječak se oduševio cvjetovima, mirisao ih je i mirisao te napokon pronašao

cvjetić koji je bio njegov anđeo. Prepoznao je i anđeo svog dječaka, razveselio

se beskrajno i od sreće mu na dlan spustio mirisnu laticu. Dječak je laticu nježno

poljubio i obnovio zajedništvo i savez sa svojim anđelom čuvarom. Zagrlili

su se, zaplesali i sretno krenuli prema dječakovu domu. Kod kuće je mališan

ispričao roditeljima kako je pronašao svoga anđela i vratio ga domu.

Roditelji su s nevjericom slušali priču, ali ipak su krenuli na usamljenu livadu

usred velike planine u nadi da će i oni pronaći svoje anđele.

Nakon duljeg hodanja i kraće potrage, njihovi anđeli ukazali su se u prekrasnom

cvijeću i mirisno im zaželjeli dobrodošlicu.

Majka i otac malog dječaka zamolili su svoje anđele da pođu i ostanu s njima.

Ispričali su kako su i drugi ljudi tužni i usamljeni bez njih pa ih zamolili da se

vrate u sela i gradove jer ih ljudi dozivaju i trebaju.

Na krilima snježno bijelih latica, anđeli su oživjeli i poletjeli svatko prema

svome čovjeku. Kada su osjetili prekrasan miris cvijeća, svatko se sjetio svoga

anđela i vremena kada su bili sretni zajedno sa svima oko sebe – ljudima,

biljkama, životinjama i cijelom prirodom.

Napokon su ljudi shvatili da ih strojevi i tehnologija ne mogu usrećiti već samo

anđeoska pjesma i društvo ljudi i životinja.

Od tada svi koji žele imati anđela za prijatelja trebaju pomirisati cvijet, pozvati

ga i sačekati da se javi.

Ako malo bolje pogledate, moći ćete ih vidjeti kako mašući svojim prekrasnim

bijelim krilima oko cvijeća i mirisnih latica plešu, plešu i plešu...

Iz knjige "Anđeo s tobom" u izdanju "24 sata"

Autori: Dan Šercar & Željka Tokić

Angels centar Zagreb

www.angels-city.com