Njoj koju sam zavolio

Zavolio sam je,
njen hladan vjetar koji do kostiju prodire
komešajući strahove u srži pohranjene,
kovitlajući ih poput pahulja bijelog snijega
u tmurnom sivilu krajolika.
Mila mi je postala
studen njena sveprožimajuća,
privid nekretanja,
mrtvilo u koje je svu prirodu zavila.
Nit' nakon tri mjeseca pustošenja njenog,
sred veljače na izmaku
kad jecaji srca izmučenih
za proljećem sve glasniji postaju,
dojadila mi nije.
Upijam, srčem u se svaki dodir njen
čulima izoštrenim na škripanje pod cipelama,
fijuk u golim krošnjama,
zebnju u obrazima i promrzle prste.
A znam da to nije samo doba godišnje,
vrijeme što zovemo ga ružnim, jer
vidio sam da ona vani odraz je nje u meni.
Zavolio sam je,
i nju koja obitava u mom biću,
zaleđenost koja se krila u ponorima nesvjesnim,
od koje sam bježao čeznući da nestane
u vječnom proljeću ili vatrama ljeta.
Ne želim da ode,
sad kad sam žudjeti za njom počeo,
naučio prepuštati se njenoj struji života
i zakonima koje dosad razumio nisam.
Zavolio sam je,
nju, u meni ogledan vanjski prizor,
i ne želim više da ode.
Ali, ne mogu je vezati za sebe,
zadržati u "sada",
jer i ona postaje prošlost, samo slika
koja blijedi svakom sekundom koja otkucava.
Zadržati je želim kad mi toliko ugode donosi,
kad ljubav osjećam za koju želim da traje,
ushićenje svakim njenim dahom orošenim.
A ona izmiče, klizi mi niz prste,
prosipa se poput pijeska kojeg vjetar
u ništavilo odnosi, ostavljajući samo
tugu za izgubljenim.
A gle, shvaćao nisam da nije ona ta
zbog koje se osjećam sretnim,
nije ona razlog uživanja,
već trenutak taj vječan što zove se "sada"
u koji sam naučio uroniti,
osjećati ga, mirisati, okusiti,
živjeti ga cijelim bićem.
Neka bude tako, neka ode s ritmom svemira
ona koju sam zavolio,
i s njim neka ponovo dođe.
Čekam je u "sada", ruku raširenih prema svemu
što iz sjena budućnosti dolazi,
jer, ako sam je zavolio,
nju u sebi i nju u silama prirode,
onda znam da mogu voljeti sve.

(11. veljače 2010.)

www.boris-pecigos.com