Pitam se,pitam se uključiti se ili ne,pa onda si kažem- neću se mješati,ne tiču me se tuđi odnosi,tuđa prepucavanja,tuđe grubosti ili tuđe povređenosti,nije na meni da u tome sudjelujem..A onda pročitam- Inercija i pasivnost su najveće zlo.Kukavičluk je najveće zlo.Sve dok nismo voljni riskirati i hrabro djelovati,pa makar doveli u pitanje da nas drugi odbace,nećemo moći dobiti samopouzdanje i samoprihvaćaje-piše  nam to Josip Janković.I što sad ?Našla sam se pred zidom.Moram djelovati,pa što bude, bude.Imamo mi tu  i  životnu mudrost-Što nas ne ubije to nas ojača-našeg vrlog  dežurnog čarobnjaka.

Pa mislim si,ipak,opet,zašto se zalagati za SRCE,kad me se nije ni sjetila na svoju trogodišnjicu djelovanja na Magicusu.

No ipak,osjećam da moram nešto reči.Osjećam  kao da je na ovim našim stranicam ranjeno jedno srce,srce našeg  SRCA.Ona tamo negdje,ne znam gdje živi, grca u suzama,slomljenog srca,a ovdje se sve nastavlja kao da se nije ništa dogodilo,i kao da se upravo sada tamo negdje ništa ne događa.Samo se pitam hoće li grubost,direktnost,profesionalnost  prevladati nad osjećajima,empatijom,suosjećanjem,toplinom, ljudskošću?.

To su moja pitanja.Moja,ne moraju biti više ničija.Ne trebam na ovo nikakav komentar,nikakav palac.Ja sam samo osjećala da ovo moram napisati.