Opstanak, djelo

Sjedim, žudim, snebivajući se. Rijeku čekam da plane i užari grotlo utrobe moje, da iz dalekih nedokučivih dubina čarobnog nesvjesnog pretinca čežnja izreće nešto. Uskiptjela krv kanalima sluznim kola u optoku, kroz rotor srca u kružnome toku šiklja ka mozgu i natrag srcu. Milijarde crvenih zrnaca kruže bezglavo(?) tjelesnošću. Ukočen ustreptao, čekam misli da buknu sroćene na bjelini papira.

I pisaća mašina, crna i stara, dostojanstveno čeka da prstima joj slova zamrsim na tastaturi, mehaniku da joj podmažem mrtvu. Život joj darujem! Sve tajne moje zna, svu borbu atoma u meni ona viđa kad prodor iščekujem, dok potmulu grmljavinu unutrašnjosti osluškujem, u valjanju ka eksploziji rađanja misli u život, u oživotvorenje najskrovitijih snova što zagrabljeni u dubini bića hitaju van na svjetlo dana. A ona cvili sretna.

Ulovivši nit čvrsto je pratim -krhka je! Iz mira raste, vodi me stazama svijetlim dok bešumno je iz sebe izvlačim. Zapisa je puna, pogleda davnih, usnulih snova. Kroz paučinu njenu ljuljam se otvorena srca, što siše svu pojavnost u meni. Volimo se tajno dok mi se nudi koliko želim, koliko krv mi u mozgu dopušta da je vinem iz korijena, svu zlatnu nit dok sijedi mi kosa u očaju spoznaje. Kroz oči je gledam živu, a na papiru smrću mi govori. U ovjekovjećen slog ona se topi, priče mi priča, rečenice mi dariva. Umire, a odmah potom iznova se rađa. U smislu se otkriva, slike zakrite u meni razotkriva, sva sretna što baš nju uzimam zauvijek sebi u naručje, u plod, u djelo. Bistar i čist izvor njen ja ostavljam, enigmatičnost proživljenog razobličavam. A nit se daje i život mi poklanja, do kraja!

Leo