Postoje ljudi koji tvrde da to ne znaju, da to nikada nisu i da to ne bi.
Oni ili se ne znaju konstruktivno svađati, ili imaju druge nazive za samu svađu. Ili su nezainteresirani i distancirani. Ili samo promatraju videći da upravo nisu u tom filmu. Kad prestane biti zabavno, jednostavno mijenjaju program.

To ipak ne znači da ti isti nemaju svoj osobni stav, niti da su obične ulizice, niti da nisu u stanju posvađati se, samo kad bi htjeli.

Trajna posvađanost, latentna ili očigledna, je upravo rezultat nesposobnosti (jedne ili obiju strana) za konstruktivno svađanje.

Mnogi se znaju kvalitetno svađati, a da toga nisu ni svjesni.
Tada svađa nije svađa, nego samo nesporazum, konflikt, mirna diskusija bez osude, pokušaj da se sagleda i druga strana medalje...

Bilo kako bilo, osim onog drugog sudionika koji je neophodan da bi se ostvario bilo kakav verbalni konflikt, za svađu s nekim drugim, neophodno je biti posvađan u samome sebi.
Vlastito mišljenje, stav i djelovanje sukobljava se sa svojim vlastitim doživljajem mišljenja, stava i djelovanja drugog čovjeka.

Posvađanost, iliti zavađenost dviju strana, može biti kratka i slatka, kao na primjer kod dvoje zaljubljenih koji su jako brzo u stanju obostrano uvidjeti da su se pokockali oko zapravo nebitnih stvari. Ili u svim prilikama kad se shvati da je ljudski i posvaditi se, i pomiriti se, i misliti drugačije.

Dugotrajna posvađanost je posljedica jednom neriješenog nesporazuma, nesklada, nesposobnosti dogovora, neprihvaćanja oprosta... Ili je jednostavno samo mogućnost da se prekine neugodan odnos, suradnja, komunikacija.

I ništa se ne događa bez razloga.
Bitno je prepoznati razloge u sebi, i svatko za samoga sebe.
Tada je lako odabrati:
pomirenje ili distancu,
ili se nastaviti svađati.
Upravo ono što čovjek odabere sada,
to je upravo ono što mu je (egu) upravo sada i potrebno.
To vrijedi za sve zabave ega, a i za svađanje.