Nemoj se ljutiti kad ti govorim da te volim.Nemoj se ljutiti kad te ostavljam ,onako u tišini mirisne sobe...Nemoj se ljutiti što ne ostajem...što ne ostajem da te poljupcem probudim.Nemoj se ljutiti,jer...ti znaš da moram ići...Jer ti znaš da mi uvijek fali rijeći da sebe objasnim...Jer ti znaš kako me boli kad se moram izvući iz tvojih ruku...

   I zato se nemoj ljutiti ...Samo mi vjeruj...I nemoj me pitati kako dalje...Nemoj me pitati gdje ću...Nemoj me ...previše voljeti...Nemoj...

   Nemoj ,jer OBOJE znamo da smo "slučajno" ovdje gdje jesmo...Jer JA znam da ti već sutra možeš pripasti drugoj...imaš pravo na to...Jer TI znaš da možda već sutra neću moći više biti tvoja.I zato ...ništa nam ne ostaje nego da vjerujemo...I zato...vjeruj kad ti kažem da te volim.Nemoj sumnjati samo zato što ne ostajem.Nemoj sumnjati da te volim,jer ova "slučajnost" je moj san...A moj san si ostvario...ti.

   I nemoj me buditi iz ovog ostvarenog sna.Nemoj me buditi svojom sumnjom u moju ljubav...