U ovom gradu bezimenom

ne znaju me ljudi

i dok koračam ulicama

nijedna ruka draga mi ne maše

sve moje najdraže što imah,osta tamo

sve što želim da sačuvam od zaborava

nosim u umornom srcu

kao plamen u svojim očima

u ovom gradu šutljivom

gube se sve moje riječi

nitko ne poznaje moje korake

ovdje ruže ne mirišu opojno

jorgovana nema na mom stolu

ovdje,majko nema tvojih toplih riječi

skrila se cesta koja vodi k tebi.

Samo prazne poglede

svakodnevno susrećem

oči ,pune vlastitih briga

ravnodušne poglede

koje zaobilaze mene.

Ne bude me više,kao nekad

pijetlovi iz našeg dvorišta

već rasklimani tramvaji

puni ljudi,umornih od života.

I dok dane jednolične strpljivo nižem

u dugu ogrlicu,kojoj ne vidim kraja

sa svih me strana,beton guši

svojim kamenim rukama

zato dadoh svoje srce strancu

da bih mogla mirno spavti

na njegovim grudima.