Tav bi da se mazi...javno traži maženje...

Virtualno, fizičko....neko....

Pa me lijepo i ne htijući potaknu: izgrlila sam dvije radne kolegice, jednog radnog kolegu, mislila, da li da pređem prag ureda i nastavim po cijeloj firmi...neka, za sada u „svojoj“ kući, a poslije dvanaest sati ću vidjeti. Možda obiđem još jedan ili dva kata. I niko neće biti iznenađen, jer nije mi prvi puta, a ako Bog da, ni zadnji....

Volim da me maze, ali priznajem više uživam kada ja mazim druge. Riječju, zagrljajem, ovlašnim dodirom ruke po ramenu, i to one koji to dopuštaju, neću one kojima to smeta....Ne bih se upuštala ni u kakve samopsihoanalize, jer za to nemam ni znanje ni imanje, i ne bih čeprkala po sebi tražeći korijenje te potrebe, da li sam nekada bila mačka, ili sam kako beba bila nedovoljno mažena...ma nije me ni briga odakle ta potreba. Shvatila sam, da ako je prenesem drugima može biti prilično djelotvorna, pa makar i nije proizišla iz nečega dobrog. Važno je da se u dobro okrenula. Moji radne kolege su navikle već, i samo prokomentiraju: „Eno, došlo joj“, niko se više ne pita šta je razlog iznenadnom zvučnom poljupcu, zagrljaju, izjavama ljubavi...I svi su shvatili, da iza toga ne stoji ništa: ni molba, ni zahtijev, ni želja za nečim trenutno neostvarivim, da iza toga ne stoji proračun, da to nije ni predračun, nego samo moj izražaj života i ljubavi prema svijetu.

Nije uvijek lako. Ponekada se pitam da li bih trebala malo „zakočiti“, ali ipak ne....idem dalje ljubiti i voljeti....zahvaliti se Bogu što to još uvijek mogu i pomoliti se da mi taj dar ne uzme...