Do kraja vječnosti mislit ću i sanjati  tvojim riječima, da ih ne zaboravim. Tvojom nježnošću pričat ću priče, prikrivenim osmjehom na kraju usana radovat ću se, kao ti nekad, tiho, da te ne probudim iz zaslužene sreće.

Kao da si se bojao pokazati ljubav što plamti u tebi, grliš me, kao slučajno, a stišćeš me u zagrljaj jači i od svemira. S tobom sam imala moć tajanstvene planine, snagu mora, imala sam istinu. Sad se budim u laži postojanja, nadajući se da si tamo gdje smo zadnji put smijehom bezbojnom danu davali glas, gdje si notama pokazivao beskraj radosti što sam tu.

Htjela bih živote vratiti u prapočetak, čekati naš zemaljski hod, stoljećima ako treba, za samo jedan trenutak s tobom.

Toliko  mi nedostaješ.